Vladimiru Putinu veću prijetnju predstavlja Europska unija nego NATO. Transformacija prema vladavini prava, istinskoj demokraciji i poštivanju manjina, koje Unija potiče u državama članicama, ima veći potencijal za potkopavanje Putinova režima nego NATO, pišu Nicholas Lokker i Kate Johnston u najnovijem broju Foreign Policyja.
Naime, Rusija u vrijeme rata u Ukrajini golem dio granice s članicama NATO-a drži de facto bez obrane, što pokazuje da ne strahuje od vojne prijetnje sa zapada. Osim toga, to objašnjava i zbog čega je 2014. godine Rusija počela rat s Ukrajinom iako je Ukrajina tada bila neutralna zemlja i nije aktivno tražila članstvo u NATO-u. Vlada u Kijevu pripremala se potpisati sporazum o pridruživanju s EU, a kada je Putin shvatio da ne može djelovati na odluku vlade u susjednoj zemlji, odlučio se na vojni odgovor.
Čak i ako europsko proširenje ne prijeti stabilnosti ruskog režima, ono predstavlja ugrozu za ključni ideološki stup Putinove vanjske politike, a to je (njegova opsesija) ruska sfera utjecaja na ruskoj periferiji, navode autori.
Ruski pristup - potreba za kontrolom političke orijentacije u susjedstvu - ne može biti u većem raskoraku prema europskom pristupu u kojem članice nastoje uvećati vlastitu moć i utjecaj prenošenjem i dijeljenjem vlastitog suvereniteta. Rusija, nasuprot tome, nastoji nametnuti svoju volju susjednim zemljama i spriječiti ih u oblikovanju vlastite budućnosti. Radi to izravno osvajanjem ili neizravno raznim taktikama prisile. Istoj svrsi služe regionalne organizacije pod vodstvom Rusije, smatraju autori.
Rusija je tijekom godina pooštrila svoje protivljenje proširenju EU. U vrijeme najvećeg vala proširenja EU 2004. godine na Uniju je Moskva gledala prvenstveno kao na ekonomski mehanizam, a ne geopolitički. No, nakon toga je shvatila da EU može pokrenuti duboke političke promjene na unutarnjem planu. Ukrajina je bila najbolji primjer toga, podsjećaju autori. Ukrajinci su krajem 2013. izašli na ulice zbog odluke tadašnjega proruskog predsjednika Viktora Janukoviča da se povuče iz sporazuma o pridruživanju s EU. Putin je pokušao ponovno uspostaviti kontrolu nad političkim smjerom zemlje aneksijom Krima. Zatim je u veljači 2022. Rusija učinila korak dalje kako bi spriječila Ukrajinu da se pridruži Zapadu pokretanjem invazije punog opsega. Ironično je da je to povećalo izglede za europske integracije ne samo za Ukrajinu, nego i za susjednu Moldaviju i Gruziju. Otad Rusija koristi različite taktike kako bi omela Moldaviju i Gruziju u približavanju EU, uključujući potkopavanje moldavske proeuropske vlade i podržavanje nedavnog usvajanja zakona o stranim agentima u Gruziji.
"No, to ne znači da bi EU trebala bježati od proširenja", smatraju autori. Prijašnja proširenja Unije zaslužna su za poticanje prosperiteta, stabilnosti i demokracije na europskom kontinentu. EU se približavala viziji cjelovite, slobodne i mirne Europe.
Osim toga, uspjeh ili neuspjeh sljedećeg kruga proširenja imat će znatne posljedice na budućnost međunarodnog poretka, smatraju autori. Rusija je u kampanji ponovnog uspostavljanja svoje imperijalne ideje u Europi. Riječ je o golemom izazovu za vjerodostojnost postimperijalne vizije EU o suradničkom upravljanju putem integracije. Ruski uspjeh mogao bi ohrabriti ekspanzionizam drugdje.
Kako bi osigurala neuspjeh ruske imperijalističke vizije, EU mora ispuniti svoja obećanja da će integrirati nove članice, istodobno postajući otpornija, navode autori koji smatraju da bi bio strateški i etički neuspjeh ne podržati druge europske zemlje koje žele razviti otporne demokratske političke institucije, snažno civilno društvo i dobro gospodarstvo.