Zašto Tuđmanov vučjak opet prijeti

Tonči Vrdoljak opet je na ratnoj stazi. Vrijeđa i napada ljude, govori što hoće, slobodno se služi neistinama, s lakoćom onoga tko zna da ga nikad neće moći pozvati da položi račun o svemu što izrekne, a ako i pokušaju, nadgovorit će ih i još sto puta više izvrijeđati, jer s njim još nitko nije uspio izaći na kraj u verbalnim sukobima. On se, naime, ne pridržava nikakvih pravila, pa te mora pobijediti ili iscrpiti, a uvijek računa na to da ćeš pokušati ispasti bolji od njega, pa se služiti samo istinama, što mu onda pruža prednost, kao uličnom štemeru koji se uhvatio u koštac s bokserom u rukavicama. Ako samo jedan udara nogom u jaja, rezultat je siguran, odnosno, kako bi rekli njegovi Imoćani: Ili ja njega ili niko nikoga... To se, doduše, odnosi na prevare u financijskim aranžmanima, ali vrijedi i u ovoj sferi.

Zašto je Tonči izašao na ratnu stazu? Dosad se uglavnom bio pritajio, jedino je digao dževu oko svoje televizijske serije o Titu, gdje je povukao dobru lovu, a sve koji su ga osporavali pošto je naposljetku emitirana pa tvrdili da ništa ne valja, ili da je bila daleko preskupa, lijepo je dao na sud. Hrvatski sud i ne služi ičemu drugome nego da štiti ugled i čast takvih likova. Sve parnice za “uvredu časti”, odnosno “klevetu” s kojom je još povezana “duševna bol”, vode se na kaznenom, a ne na građanskom sudu, što znači ne o trošku ljudi koji ih dižu nego suđenje pada na teret države, odnosno pravosuđa koje mora arbitrirati što je točno netko mislio kad je u novinama rekao ovo ili ono.

Je li tu bila posrijedi maliciozna namjera da se nekome naruši ugled, ili tek iznošenje činjenica, koje su možda istinite, ali također mogu “štetno djelovati na ugled”, pa tek u sudskom postupku treba utvrditi je li bilo primjereno da se ti fakti iznose u javnost, odnosno, ima li uvrijeđeni status javne osobe i mora otrpjeti razne primjedbe na svoj rad i ponašanje, ili nije... S obzirom na toliku osjetljivost naših ljudi na čast koju mogu jeftino braniti tako da slučaj pretvore u državni problem, po sudovima se vuče više od milijun parnica za klevetu. Traju po pet-šest godina, ili duže, šta znači da, ako nekome želiš nauditi, samo digneš tužbu, jer tužilaštvo nema prava da je otkloni ma koliko bila apsurdna... Mene, primjerice, trenutačno tuže dva gospodina koji leže u zatvoru, jedan na izdržavanju kazne za ubojstvo, drugi u istrazi oko masovnog ratnog zločina, obojica oko - uvrede časti, zato što im se ne sviđa što sam napisao o njihovim pothvatima. Zbog ovoga gospodina iz istrage morat ćemo na sud vući svjedoke iz samog istražnog postupka! Nije li to neopisivi apsurd lude hrvatske države? Ne, u tom ludilu ima sistema - ideja je da se uguši i obeshrabri svaki pokušaj da se u javnosti razjasni što je tko točno radio, pa je Šeks u odlasku s vlasti još donio novi, kompliciran i restriktivan zakon, jer je bio svjestan kako je to od strateške važnosti - kad naposljetku odemo, čuvat će nam leđa sudovi, a ja sam ih kadrovirao i znao pritom što radim...

Razumije se da kao i svaki pošteni novinar imam Vrdoljaka u svom parničnom kurikulumu. I ovoga časa vodimo dva-tri postupka. Princip je tu jednostavan - koliko članaka, toliko njegovih tužbi. Imam osjećaj da će me progoniti i zbog nekrologa. No, s obzirom na dugu historiju u zajedničkoj sudskoj egzegezi laži - bit će dvadeset godina što se vucaramo po Općinskom i Županijskom sudu pa iz prve ruke mogu opisati kako izgleda susret s tom nemezom. To je poput indijanske mature - kad se mlad ratnik prvi put suoči s grizlijem. Imaš samo tomahavk, a neman pušta duge pandže i promuklo reži: “Gospodine suče, ja sam bio potpredsjednik hrvatske države, a ova ovdje spodoba je kosovac i komunistički propagandist iz udbaške obitelji!” Jednom sam i sam tužio Vrdoljaka, pa zaključio - ne isplati se! Preko suda nećeš doći do istine ni za sto godina, to koristi jedino za uznemiravanje onoga na koga se okomiš ako imaš strpljenja i slobodnog vremena, a inače to nema nikakva smisla.

Tonči Vrdoljak ne poteže se po sudu bez razloga. To je dio ukupne strategije njegova nastupa. A stoji u vezi s osnovnom namjenom koju mu je odredio Franjo Tuđman. Tuđman je od svakoga znao izvući ono najgore i kao majstor manipulacije pretvoriti ga u prikladno sredstvo svoje političke tiranije.

Franjo Tuđman dao je zadatak Tončiju Vrdoljaku da zastrašuje građanstvo. Povjerio mu je sektor televizijskog agitpropa - koji je jedini tu bio važan, pošto onim bljuvotinama koje je objavljivao Vjesnik nitko ni trenutka nije vjerovao. Sve što se piskaralo po državnim medijima bilo je, zapravo, beznačajno, namijenjeno najglupljim penzionerima.

Tonči je Televiziju ustrojio kao “hrvatskog HRT-a” koji će aportirati odstrijeljene idejne protivnike. Kad bi te bacili u tu vešmašinu, izašao bi van prepariran kao državni neprijatelj, koji automatski gubi posao, stan, status te, ako si Srbin, možda i elementarnu egzistencijalnu sigurnost. Sjećam se pogleda koje bih morao izdržati na ulici pošto bi me u Dnevniku proglasili za antihrvatski element poslije dizanja tužbe za veleizdaju - naravno da od tužbe nije bilo ništa, to je bila uobičajena farsa, koju je HDZ odmah uvježbao, ali je ostao javni odijum, na čemu se vlast i zasnivala. Na čistom strahu - Tonči je, dakle, bio na čelu Ministarstva straha. U normalnim diktaturama to je Ministarstvo unutrašnjih poslova. Ondje formiraju eskadron smrti od nekih svojih rezervista pa ti dođu doma, pokupe te, odvedu u šumu i zakolju. Ovdje su to radili samo iznimno - Merčep je kao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Ivana Jarnjaka osnovao odred specijalne policije koji je, recimo, smaknuo mesara Zeca i cijelu njegovu obitelj. No, uglavnom su djelovali po provinciji, nama su samo jednom javili da će dići u zrak redakciju i jednom su me nakratko oteli, skupa s pokojnim Pukanićem, ali, zapravo, išli su s prokušanom metodom zastrašivanja koja je ovdje palila - tužili su nas sudu! Ipak su Hrvati legalisti. Naravno, na Šeksovu su sudu i dobili parnicu te stotine hiljada maraka odštete...

Vrlo brzo pokazalo se da zastrašivanje putem smaknuća i terora nije toliko efikasno - a i kontraproduktivno je - kao zastrašivanje putem televizije. Jer, kad ti nekoga proglasiš neprijateljem, javnost sama radi. Susjed Zenge istjera te iz stana pa se proširi. Na ulici te vrijeđaju ili ti prijete i, ako si Srbin, a ostao si bez posla i stana, najbolje ti je da preko Mađarske sam odeš u Srbiju - što je zbilja najjeftiniji oblik entičkog čišćenja: paket-aranžman u vlastitoj režiji.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista