'ŽELJKO MALNAR. NJEGOVO IME OTVARALO JE PEĆINE S BLAGOM. DOLAZIO JE IZNENADA, KAO PRIKAZA, KAO GROM' Piše Ante Tomić

A ni kao Malnar, Hrvat i Zagrepčanin, nije imao jedinstven građanski identitet, dolazio je u toliko socijalnih uloga da je teško bilo povjerovati kako je riječ o jednoj osobi. Bio je, oprostit ćete mi ako štogod zaboravim, novinar, putopisac, televizijski voditelj, državnik, filozof, šaman, prorok, pijanac i bludnik, svetac, odmetnik, antipapa, ispirač zlata, gerilski pukovnik, gusar, vitez lutalica, maskirani osvetnik, gospodar zvijeri, šaptač konjima, noćni jahač, bijeli vrač, hrabri lovac, ciganski kralj i milostivi zaštitnik udovica i siročadi. Njegovo ime otvaralo je pećine s blagom. Uhapšeni revolucionari su ga izvikivali pred streljačkim vodovima. Željko Malnar bilo je jedno od stotinu eskimskih imena za snijeg.

Sve su bile zaljubljene u njega

Dolazio je iznenada i bez najave, kao prikaza, kao grom. Njegov crni motor bi se na treperavom obzorju čudesno materijalizirao od vjetra i prašine, ali svi su opet znali da je to on. Trik mu se, ruku na srce, s vremenom nešto otrcao. Beduinski starac koji štapom razgrće žeravu od sušene devine balege, Tibetanka što u aluminijski lončić muze ružičasto jakovo mlijeko, Samoanac koji mačetom raskoljuje kokosove plodove, Čukč koji dere tuljana i kartaši bele u peščeničkom kafiću i autopraonici jednako bi, ne podižući pogled, rekli:

“O, Malnar”.

Gradili bi se ravnodušnima, kao, nije im bilo stalo, ali svi su, bez izuzetka, u sebi zadrhtali od ljubavi za toga velikog u crno odjevenog muškarca. Kad bi on naopačke zajašio stolicu, zagrlio naslon, nasmiješio se i vragolasto namignuo, sve ih je imao. Do kraja svijeta bi za njim pošli. Kao frulaš iz Hamelina Cico bi ih poveo u nezamislive avanture, nagovorio na nevjerojatne ludosti, koje oni tri ili četiri dana kasnije, kad bi se vratili kući, ne bi znali objasniti svojim suprugama.

Ali, često zapravo i nije trebalo objašnjavati. Dosta je bilo reći: “Bio sam s Malnarom”, a ljutita žena najednom bi se razvedrila i uzviknula: “Malnar?! Kako je on? Je li slučajno mene spominjao?” Sve lažljive isprike zašto ste bez košulje i šepate na jednoj cipeli postale bi tada suvišne jer su i sve žene, naravno, bile zaljubljene u Željka Malnara.

Podla princeza

Pa i Malnar je volio žene, koliko već može voljeti netko tako nestalnog srca i nemirne prirode kao on. Zbog jedne je naposljetku, pričaju, i umro. Znam, sad ćete kazati kako je Željko Malnar u sedamdesetoj godini izdahnuo na plućnom odjelu zagrebačke bolnice, ali ne vjerujte svemu što pročitate u novinama. Ozbiljni svjedoci tvrde kako se to dogodilo u Maliju u zapadnoj Sahari, gdje je živio s tuareškom princezom Tiziri.

Ona je imala već gotovo dvadeset pet i prošlo joj je doba za udaju, stotine je prosaca odbila ta ohola djevojka prije nego su se njih dvoje upoznali. Naočitog je stranca gledala krišom, iskosa, poslužujući kozletinu s kuhanim korijenjem, dok je večerao s njezinim ocem Saidom, starješinom plemena, a Cico je tu noć neoprezno popio čitavu bocu Chivasa i ujutro se, što da vam pričam, probudio gol u njezinom naručju. Oženjen. Tiziri, čije ime na berberskom znači mjesečina, bila je prekrasna žena, vješta kuharica i darovita, strastvena ljubavnica, a kalašnjikovom i takobom, tradicionalnim tuareškim mačem, rukovala je poput muškarca, no bila je, nažalost, nemoguće naravi, ljubomorna, divlja, okrutna i podla kuja. Malnar je bio sav u masnicama i ogrebotinama. Luđakinja mu je jednom čak iščašila rame.

“Stari, ja to više nemrem”, dobacio je iznervrani Malnar naposljetku Saidu, vinuo se u sedlo svog crnog pastuha i u galopu odjahao ravno u pješčanu oluju, najveću u posljednjih dvije stotine godina, da umre pod dinama i njegove bijele kosti, oglodane pustinjskim škorpionima, nitko nikada ne nađe.

“Cico! Cico!” vikala je Tiziri za njim očajno, no sve je bilo uzalud.

“Pa šta si mu rekla?” upitao ju je zapanjeni otac.

“A ništa”, odgovorila je tuareška princeza otirući suze. “Samo sam mu prigovorila da mi ne ostavlja prljave čizme nasred šatora.”

Lajanje pastirskih pasa

Drugi, opet, kažu da ni tako nije bilo. Kakav Mali, kakvi bakarači, pričaju oni pljuckajući između žutih krnjataka, Željko Malnar je nestao na Velebitu. Otišao je posjetiti svoga prijatelja, stogodišnjeg mudraca koji samotno živi u kolibi na vrhu planine, pod samim nebeskim svodom, da mu odnese nešto hrane, bocu jeftinog vinjaka i novu knjigu pjesama Danijela Dragojevića. Ustali su u zoru i slušali lajanje pastirskih pasa iz doline, pijuckali čaj koji domaćin kuha od gorskih trava i od kojega gdjekad ima stravične vizije, dok su se oblaci šuljali oko njihovih nogu.

“Misliš da ja to mogu”, upitao je Malnar u jednom času prijatelja.

“Naravno da možeš. Samo se, Cico, opusti”, odgovorio je mudri čovjek s planine.

I Cico je zatvorio oči i lagano zakoračio na oblak. Jednostavno je odletio na njemu preko Velebita. Iz daljine, s drugog oblaka, razdragano su mu mahali otac Abraham, Buda, Isus Krist i prorok Muhamed.

“Ali, ljudi”, javi se ovdje Braco Ciganin s drugog kraja šanka, “ja sam ga vidio u bolnici. Žena i ja smo ga išli posjetiti.”

“Eh, moj Braco, tko zna koga ste vas dvoje vidjeli i s kim ste vi razgovarali”, podsmjehne se pripovjedač i zovne još jednu rundu za dušu njihova pokojnog prijatelja.