EKSKLUZIVNO ‘Nekorektno je da vas Slovenija ucjenjuje s EU-om! 300 mil. eura koje smo dužni mogle bi postati milijarde!’

Semafori i radari

Slovenski ga mediji povremeno optužuju da je tajkun s jahtom i vilom u okolici Šibenika, no u posljednje je vrijeme ponajviše u medijima kao čovjek čija je tvrtka Mariboru prodala sustav novih semafora i nemilosrdnih radara koji su prvo na ulice izveli Štajerce, a onda u prosvjedima koji ne posustaju, i cijelu Sloveniju. No, početkom 90-ih bio je ministar financija, baš nekako u vrijeme kada su se u Zagrebu za štediše zatvorili šalteri Ljubljanske banke.

Kako je došlo do toga da se ta štednja nije isplatila?

- Ja sam bio u vladi od početka svibnja 1991. do svibnja 1992., kad je bila imenovana nova vlada. U toj idućoj vladi bio sam ministar za industriju i građevinarstvo, danas bi to bilo ministarstvo gospodarstva. Što sam ja imao sa štednim ulozima? U biti, vrlo malo. Treba znati da smo se nakon što sam ušao u vladu osamostalili kao i RH, pa smo imali moratorij od tri mjeseca, pa smo 8. 10. 1991. ušli s tolarom, onda smo se bavili time tko će nas priznati, tako da ni nije bilo mnogo vremena da rješavamo pitanja štednje. Tada je bilo stajalište vlade, a pogotovo koalicije Demos, izuzetno protiv toga da se taj novac vrati. Polazilo se sa stajališta da je s druge strane taj novac bio posuđen firmama i da te firme nisu vraćale kredite, da su se vadile na to da se država raspala. U vezi toga sam imao jedan sastanak s ministrom financija Hrvatske Hanžekovićem, i kasnije je to bio još jedan sastanak, ali mislim da je to bilo već 1992., kada je ministar bio Jozo Martinović. Ali više od toga se time nisam bavio jer je došlo do krize vlade u ožujku 1992., tako da više nismo imali pune ovlasti. Nismo mogli jako puno napraviti.

Šteta za Sloveniju

Kako su izgledali ti vaši sastanci s Hrvatima?

- Jasno da je postojala želja da se to riješi, ali nažalost, to su bili samo prvi uvodni razgovori. I treba znati da se Jugoslavija tada posve raspadala, počeo je rat. Da mi za vrijeme rata sad raspravljamo i o nekim deviznim štednjama, nisam se baš osjećao odgovornim još i to usput rješavati. Iako smatram da smo trebali tu deviznu štednju riješiti već tada, možda ne 1991. ili 1992., ali najkasnije 1993. jer, na kraju krajeva, ljudima koji su imali tu deviznu štednju taj novac treba vratiti. Hrvatska je onda dio preuzela i isplatila dio štediša. Nakon toga se više nisam uopće bavio time, ne znam ni je li netko od tih štediša dobio novac. No, mislim da je dosta nekorektno da Slovenija uvjetuje ulazak Hrvatskoj u EU time da se povuku tužbe. Mislim da to ne valja i da će šteta za Sloveniju biti mnogo veća nego eventualna dobit.

Zašto to mislite?

- Jer će to utjecati na gospodarsku suradnju i na odnose između ljudi iz jedne i druge države. Tu su Pahor i Kosor napravili veliki posao, sve su nas toga rasteretili. Da smo 1993. to riješili, taj bi novac Slovenija tada lako progutala. Ali, mi smo bili jako “pametni”, jer mislimo da, ako se 20 godina ne želimo dogovoriti, nećemo ni morati platiti. A ja mislim hoćemo, ali ne 270 milijuna eura, nego možda milijardu, možda i više, jer mi nekih ozbiljnih argumenata da to ne isplatimo, nemamo. Ako želimo u igru ubaciti to što je Ljubljanska banka dala kredit nekoj firmi, a ona to nije vratila, zašto ne tužimo tu firmu? Jer, ako je štediša uložio pare, ta banka je dužna to vratiti. Točka. Ta Ljubljanska banka i naše ponašanje vezano za nju nanijelo je ogromnu gospodarsku štetu koja je višestruko veća od koristi. Siguran sam da smo zbog tih 300 milijuna eura izgubili milijarde eura. Jer, nama je više-manje bio zabranjen pristup tom tržištu, odnosi su trpjeli na svim razinama, pa su onda i neki hrvatski sudovi u nekim slučajevima odugovlačili, radili svakojake operacije. Primjerice, Iskra je vlasnik nekih tisuću četvornih metara kraj Zagrebačkog velesajma, a još dan-danas to nije u knjigama Iskre, jer sudac vjerojatno razmišlja da nema nekih velikih razloga da se to riješi ako ni politika ne rješava ništa. A to da mi sada Hrvatsku guramo u kut, kako bi ona pristala na bilo kakve uvjete da bi ušla u EU, i to ćemo mi grdno platiti. To će nam se sigurno vratiti. Mislim da je štedišama novac trebalo vratiti, jednako kao što mislim da Slovenija ima pravo tražiti izravan pristup na otvoreno more. Da sam ja u pregovorima, ja bih rekao: dajemo 300 milijuna eura, ali dajte nam točku T5 na moru.

Što mislite o osnivanju Nove Ljubljanske banke?

- To nema veze s pravom. To je isto kao da ja kažem da to nije Iskra, nego Nova Iskra. To su izmislili neki naši genijalci, ali i za te ćemo odluke vjerojatno jednog dana platiti. To je apsolutno nekorektno. Ali tada, barem u moje vrijeme, nije bilo nikoga tko nije razmišljao o tome da se isplata još malo odgodi. A kasnije ne znam, još dan-danas ne mogu razumjeti zašto tome nismo pristupili na neki drugi način.

Vi ste bili ministar financija koji je uveo tolar?

- Da, ja sam ga uveo. Mi smo prvo imali bonove. U tisak ih je dao još moj prethodnik, republički sekretar za financije Marko Kranjec, koji je sad guverner. Predlošci su bili odštampani već u prosincu 1990., išli su u tisak i bili su jako loše kvalitete. To je bila smijurija. Ja sam došao u ministarstvo 8. lipnja, a 26. smo trebali uvesti svoj novac. No, ja sam se uplašio da stvari nisu pripremljene i da bi, ako bismo uveli novac koji bi se mogao jednostavno falsificirati, došlo do totalnog kaosa, država bi pala. Kada sam rekao da se ne možemo financijski osamostaliti sa 26. lipnja, tu je nastala uzbuna u parlamentu. No, došlo je do Brijunskog summita na kojem su se dogovorili za moratorij od tri mjeseca, pa smo mi krenuli s pripremama za pravi novac. Mi smo 8. oktobra ušli s bonovima, a već u prosincu s pravim novcem. Tako smo jako skratili taj period i dali manje mogućnosti za falsificiranje. I prema našim saznanjima, nije bilo falsificiranja, a ako i jest, bilo ga je nešto vrlo malo.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg