U glazbi su od malih nogu, a želja za stvaranjem i zajedništvom ih je u konačnici spojila u Dubioza Kolektiv. 21 godinu kasnije iza sebe imaju karijeru vrijednu divljenja, a još puno toga je ispred njih. Poznati su po energičnim nastupima i društveno angažiranim tekstovima, a njihova glazba spaja različite žanrove i kulture.
Dubioza Kolektiv jedan je od najvećih i najpoznatijih bendova u regiji, a njihove poznate hitove pjevaju fanovi diljem svijeta. U TOP MUSIC DESK TOP RADIJA došli su u punom sastavu, oduševili fantastičnim nastupom, dok su gitarist benda Brano Jakubović i basist Vedran Mujagić kao ‘glasnogovornici‘ kolektiva sjeli u vruće stolice preko puta voditeljice Gine Damjanović te ispričali zanimljive anegdote iz dvadesetogodišnje karijere.
Brano je odrastao, kako je rekao, u hipi obitelji, dok je Vedran djetinjstvo proveo u kulturno-umjetničkim društvima. O tome misle li da bi se na ovaj način krenuli baviti glazbom da nisu iz takvih obitelji Vedran je rekao: „Mi smo se sa srednjostrujaškog puta da postanemo arhitekti, sjurili u ovu stramputicu rock‘n‘rolla, tako da, do zadnjeg momenta je bilo hoćemo li postati normalni ili...“
„Kod tebe je bilo srednjostrujaško, kod mene je bilo vrlo kratkostrujaško jer sam poslije dva mjeseca odustao od nošenja ravnala jer je bilo besmisleno“, dodao je Brano. „Tako smo se mi s Arhitektonskog fakulteta ovamo preselili“, rekao je Vedran, a Brano zaključio: „Sve je bolje od ravnala!„
Otkrili su i kakvu glazbu slušaju njihova djeca i vole li ona to što oni rade. „Moja starija kći je napunila 18 godina i ona je u onoj fazi kada neće dijeliti. Loži se na neki tamo punk punkova, Bog zna više što je to, ali drži to za sebe jer to su godine kada ona želi imati svoj svijet i sad još tata muzičar... Tako da ona vozi svoje i moli me da ne idem u kafane gdje ona ide. Imamo vrlo jasno podijeljeno u koje kafane smijem ja, a u koje ona“, rekao je Brano, a Vedran nastavio: „A moj sin ima četiri godine, tako da sam još uvijek u Baby Shark fazi.“
Dubioza Kolektiv putuje i nastupa po cijelom svijetu, a Brano i Vedran opisali su kada je bend prvi put nastupao u inozemstvu i kako je krenula globalna prepoznatljivost. „Prvi koncert u inozemstvu je bio 2004. godine. Zvali su nas na Eurosonic festival u Nizozemskoj, to je kao pijaca gdje dođu bendovi i onda se po čitavom gradu nalaze pozornice, klubovi gdje se skupljaju ljudi iz glazbenog biznisa. I to je bio jako dobar koncert, više je bilo nas na bini nego njih u publici, ali imali smo sreću da je sve to iz nekog razloga snimao danski nacionalni radio...Ta snimka je super ispala i onda valjda svi ti nacionalni radiji snime razne koncerte i izmijene snimke. Tako da se, u stvari, taj koncert zavrtio na svim nacionalnim radijima u Europi i nekako smo dosta brzo počeli svirati po Europi...“, prepričao je Brano.
Otkrili su i koja su im najzanimljivija iskustva i najdraže priče s putovanja po inozemstvu.
„Mogu ispričati prije 15 dana s Novog Zelanda. Zvali su nas na WOMAD festival gdje imaju treću pozornicu koja se zove Taste of the World što bi google translate preveo ‘okusi svijeta‘. To je pozornica gdje po danu svaki bend treba pred publikom skuhati nešto iz svog kraja i to prezentirati. Mi smo mislili da je to neka šuplja priča, mali šator... Kada smo došli, 150 ljudi je sjedilo ispod šatora, a još jedno 200 okolo. Na ekranima se gledalo, kuhinja kao kod Jamieja Olivera, tri pomoćna kuhara... A mi smo izabrali praviti ćevape... Ispalo je užasno što se same hrane tiče, a čitav nastup je bio super", kaže Brano.
Pola godine su na putu, često nastupaju, a otkrili su i kako se nose s danima kada im se ne da popeti na pozornicu.
„E nema ne da. Ima da da. Poslije zadnjeg koncerta u Australiji u Perthu imali smo performans. Socijalni eksperiment na nekoj plaži, neka budalaština, nosili smo nekakvu kutiju...u ovim godinama stvarno je bilo teško naći još neke budale koje su spremne tako nešto raditi, ali eto, nama je još uvijek pravo merak svirati. To nam je najvažnije, važnije od snimanja albuma i od pisanja pjesma, to kad stanemo pred ljude i sviramo, to nam je broj jedan. I to je nekako 50 posto, drugih 50 posto je stvarno što svi volimo putovati. I volimo što nam posao pruža da odemo na nekakva mjesta koja vjerojatno nikad ne bi posjetili. Kad to dvoje spojiš, nekako nam bude taman“, kazao je Brano.
Gina je glazbenike pitala imaju li neku tzv. stage personu, odnosno dijelove sebe koje samo na bini pokazuju, a privatno ne.„Kažu da je čovjek 70% voda, a 30% meso, mišići... A kod mene je 70% stid i ostalo je ova neka masa. I naučio sam kroz godine da se stvarno na bini pretvorim u nekog lažnog sebe, kao što me i sada nije sram, ne znojim se i u redu sam.... ali to u stvari nisam pravi ja nego ja sad sve ovo foliram, a onaj mali Brano čuči negdje dolje u mraku i čeka da se ovo sve završi pa kad dođem kući da mogu postati opet ja“, rekao je Brano.
„Ali to je valjda obrambeni mehanizam. Svi imamo tu neku obranu od treme, nastupa, od toga da ćeš pogriješiti pred 1000 ljudi i napraviti neku kardinalnu grašku. Netko kompenzira rekreativnim drogama, alkoholom, a netko meditira, a netko kombinaciju. Uvijek su to neke iščašene persone, na sceni, među muzičarima nećeš naći previše normalnih“, dodao je Vedran.
Glazbenici su dali zanimljiv odgovor na pitanje misle li da je danas lakše ili teže uspjeti kada usporede s vremenima njihovih početaka. „Ma isto je, mislim. Tehnologija se promijenila, mislim da je podjednako isto teško ili podjednako lako“, rekao je Brano, a Vedran nastavio: „Neke stvari su lakše, neke stvari su teže. Naravno da je bilo otežavajuće što moraš poslati nešto u poštu preko zida, ne znaš kome šalješ, naslijepo šalješ nekakve promo materijale. Danas to rješavaš jednim klikom, ali i dalje kada počinješ puno vremena tapkaš u mraku, ispipavaš i probavaš. Suštinski je vrlo blizu.“
„Još u bivšoj Jugoslaviji i globalno u to vrijeme kada su kompletnom scenom vladale izdavačke kuće, bilo je kao bolje i lakše. A onda shvatiš da postoje tisuće bendova koji nikad nisu nigdje dospjeli jer su njihove demo kazete došle do izdavačke kuće, ovi su to preslušali ili nisu, uzeli trojicu, ove ostale ‘nabili‘ nogom, tako mi ne znamo što je bilo s tih tisuću bendova, možda je bilo boljih, možda je bilo svašta nešto, a mi ne znamo da su postojali. Danas bar imaš šansu da to staviš negdje, pa ono, jedan će te naći, ali si bar imao šansu. To mi je možda mala prednost u današnje vrijeme gdje ipak ljudi imaju nekakvu šansu da se predstave pa kako god. Prije si stvarno imao taj zid, odreže te, gotovo, ne postojiš“, rekao je Brano.
O najvećim preprekama kojima su svjedočili kao bend u posljednjih 20 godina, Brano je rekao: „Bilo je nekih izazova, osobno ništa od toga ne smatram preprekom. Čak smo negdje perverzno uživali i taj ‘uradi sam‘ pristup koji cijelo vrijeme vozimo je izazov zato što koliko sam napraviš, toliko se stvari i desi...“
A koji savjet bi možda dali sebi na počecima, ali iz sadašnje perspektive, Vedran je rekao: „Savjet je da se stvarno treba manje sekirati. To možeš reći s 20 godina otklona, ali je to preteško aplicirati. Ako se ne sekiraš dovoljno, ako te ne pogađa neka teškoća ili neuspjeh, onda ti to ne znači dovoljno. Tako da to je beskoristan savjet. Ali realno je to najbolje što možeš napraviti za svoje zdravlje...“
„Kada smo bili klinci u srednjoj građevinskoj, nama je ovakav život, putovanje po svijetu bio dječački san koji se igrom slučaja ostvario...“, otkrio je Vedran na čemu je zahvalan, a Brano je dodao: „Meni je život zadnjih dvije godine servirao jednu finu porciju gov***, tako da sam se dosta kao čovjek promijenio i tu sam stvarno naučio biti zahvalan. Naučio sam biti zahvalan na tome što sam izgubio ambiciju. Onu ambiciju koju sam imao prije svega što mi se desilo, u kojoj svaki dan hoćeš još, misliš da možeš više, trebaš, zašto ne bi, idem pod svaku cijenu, a u stvari to je ono uzaludno. To je suštinski uzaludno ganjanje uspjeha, jer nikad ti ne možeš uloviti uspjeh, uspjeh samo može uloviti tebe...“