Kad ne diše za vrat polusvijetu s one strane zakona ili ne liječi traume i rastjeruje košmare u obližnjem baru, inspektor Karnivor svoja mala zadovoljstva pronalazi po gradskim mesnicama, u malim hladnjačama, pod štandovima tržnica. Sit blistavog, bezokusnog mesa iz supermarketa, u stiropornim pliticama presvučenim plastičnom folijom, uvijek je u potrazi za posebnom, rijetkom robom, svetim gralom karnivorskim. A onda, doma u kuhinji, živi svoj drugi život: uz čašu vina i glazbu s gramofona, on kuha i prisjeća se kako je jednom davno, još prije rata, maštao o svojem restoranu
Ovo je zbilja bilo amaterski, sva sreća da nitko nije vidio, krvi bi mi se napili - pomisli inspektor Ivor Karn nakon što je u zrak ispalio dva hica upozorenja, a treći sasvim slučajno i nasumično, iznenadivši i sebe sama, dok je cijev njegova pištolja već bila u silaznoj putanji. Bjeguncima je gusta magla bila saveznica, inspektor je obojicu izgubio iz vida i prije nego što su utekli u šumu. Nije dolazilo u obzir da ih i dalje goni, iz koljena mu je već sijevala stara rana, a pluća su mu gorjela. Nema veze, dobro smo se organizirali u ovoj zajedničkoj akciji s dečkima iz Bjelovara, pomisli hvatajući dah, pravda će ih već stići - ako baš nisu od onih tatinih sinova kojima nitko ne može ništa. Glavno je da im je auto s punim prtljažnikom dokaza ostao tamo u jarku. Pa recimo da je zadatak izvrš…
I dok je iz cijevi njegova pištolja još lelujao pramen dima, inspektora iz utješnih misli prene glasno gakanje i strašan lepet. Odjednom se, usred podravske magle, zatekao pred jatom prilično uzrujanih gusaka. Štoviše, veliki se gusan opasno razgakao šireći krila s očitom namjerom da nasrne na njega. Inspektor Karn, uvidjevši da je vrag odnio šalu, opet podigne pištolj i ispali još dva hica u zrak. Guske se razbježaše, sve osim jedne - a to nije bio nabusiti alfa gusan. Na hladnoj ledini ispred njega ležala je mama guska koju je inspektor prostrijelio onim slučajnim metkom i čija je iznenadna nesretna smrt tako uzburkala guščje duhove.
Prilazeći policijskom autu koji se jedva nazirao pored ceste, s tom velikom mrtvom pticom u jednoj i pištoljem u drugoj ruci, još se nekoliko puta osvrnuo preko ramena. Učinilo mu se da ga jezivi gusan slijedi, zlokobno vrebajući iz magle.
Mlada, ambiciozna policijska djelatnica Slavica, kojoj je, iskačući u potjeru za bjeguncima, naredio da ga pričeka za volanom, jer nikad ne znaš, sad je stajala ispred auta. Bila je sva napeta.
- Inspektore, pucali ste. Čekala sam kako ste rekli, ali onda ste opet zapucali. Mislila sam, možda vam treba pomoć… Ali, što je to, što ćete s tim? - upita ga začuđeno spazivši mrtvu ptičurinu koju je inspektor Karn već ubacivao u prtljažnik.
- Što ću s guskom? Dat ću nam napraviti jastuk - odgovorio je, isprativši nepriličnim pogledom mladu kolegicu dok se penjala za volan terenca. Da, baš je bila napeta. A on samozadovoljno pomisli kako je baš duhovit. Sada kad je već zašao u neke godine, spoznao je da žene više od svega pale duhoviti muškarci, bez obzira na skoru fizičku propast.
- Jeste li vi to sad meni rekli: Što ću, gusko! Molim!?! Ne možete tako sa mnom, inspektore! - podvikne ona na njegovo iznenađenje. - Ovo nije samo bezobrazno seksistički nego i utuživo. Znam ja vas, staru gardu, držite jedan drugome štangu, a samo zato što sam nova i još žensko…
- Krivo ste me razumjeli, kolegice - pomirljivim će tonom inspektor Karnivor, dok mu je pred očima još titrao prizor mlade policajke u tijesnoj uniformi, a fantazija polako blijedjela.
- … i nemojte misliti da mi je promaklo to s jastukom, nisam guska! - nastavi ona, sad već malo dobrohotnije. Objasnite sad zašto i kamo vozimo tu patku…
- Bome je sva napeta - pomisli Karn dok su se njezine riječi gubile negdje u magli.
Nakon što su dočekali policijski auto iz Bjelovarske i svjedočili preuzimanju - kako će se poslije pokazati - 32 kilograma marihuane domaće proizvodnje i 1200 tableta metamfetamina iz Nizozemske, mlada policijska djelatnica Slavica i viši inspektor Ivor Karn vraćali su se u Zagreb u tišini. Ona se samo dvaput zasmijuljila gledajući u mobitel, a on se nije usudio ništa pitati. Rastali su se gotovo prijateljski, stišanih strasti. Ipak je iza njih bila uspješna akcija, njemu rutinska, a njoj možda i prva takva, napeta.
***
Na putu prema svome pustom trešnjevačkom stanu, inspektor Karnivor ugleda dobrog starog Blaža - iako je radno vrijeme prošlo i mesnica je bila zatvorena, mesar je unutra još nešto petljao. I sav se spetljao kad je inspektor zakucao na okno njegove mesnice.
- Blaž, gle, imam nešto za tebe. Zapravo trebam uslugu - reče Karn rutinski skenirajući unutrašnjost mesnice. Dobri mesar Blaž otvori klizni prozor i u čudu preuzme gusku koju mu je inspektor bacio na pult.
- Gospon inspektor, znate da ne držim pernato, kaj bum ja s tim - zavapi Blaž. - Ajde, Blaž, pa dužan si mi. Treba je samo očerupati i očistiti, daj malome da to napravi. Ako ne zna, nek nauči… Dođem sutra ujutro po nju - mahne inspektor i krene dalje svojim putem. Sada kad su mu ruke bile slobodne, zadovoljno zaključi da bi baš mogao skoknuti do “Mudraca”, na kratko.
Kasno navečer, dok je nesigurnim korakom za svojim nosom, crvenim od rakije, vina i studeni, slijedio utabani put kući, inspektor Karnivor pomisli kako je baš dobro da je jutros, prije odlaska na teren, ispod vječnog kožnjaka obukao podjaknu punjenu guščjim paperjem. Samo je jedna stvar na svijetu toplija od toga.
***
Sutradan u postaji, Slavica je blistala. Mlađi kolege nosili su joj kavu i kroasane, a ona bi ispod oka povremeno, kao odsutno, pogledavala inspektora Karna. Slala mu je signale, to je sigurno, uvjeravao se u to svaki put kad bi podigao pogled preko okvira naočala samo da bi vidio kako je oblijeću ti tetrijebi. Inače je cijelo vrijeme zadubljeno proučavao izvještaj. A zapravo je, bolno mamuran nakon jučerašnjeg turističkog posjeta “Mudracu” gdje su ga spremno dočekali turoperatori Miljac i Beli, samo hinio profesionalnu fokusiranost.
Ona dva klipana, jedan od 26, drugi od 37 godina starosti, uhićeni su sinoć dok su, potpuno dezorijentirani, bauljali po magli, a već danas, nakon policijske obrade, bit će privedeni pred istražnog suca, javili su kolege iz Bjelovarske. Objavio je to naglas, a tetrijebi su udvornički zapljeskali - naravno, ne njemu, nego junakinji dana. Jedan je čak, dobro ga je čuo, bedasto mrnjauknuo - nešto kao Roy Orbison u “Pretty Woman”. Ni do koljena, mali, pomislio je. Police Woman, pak, sva napeta od slave trenutka, samo ga je, na putu prema ženskom toaletu, diskretno poškakljala noktima po podlaktici. Znao je što to znači: “Pusti me da sad malo uživam, inspektore, znaš da si ti ovdje glavni, ne?”
Nego šta.
***
Otišao je s posla ranije, pokupio ćelavu gusku kod Blaža, skoro pet kila, na placu kupio sve što mu je još trebalo za svečanu večeru. Do “Mudraca” se nije usudio otići, to bi moglo biti kobno, pa je kavu i gorki popio u kafiću na placu, tek da sredi misli i promisli je li štogod zaboravio. Zatim se vrati do Blaža, pogleda ga prijekorno ispod oka i bez riječi ispruži dlan, na koji mu je dobri Blaž istom spustio vrećicu s petom četvrtinom, nevino sliježući ramenima: - Mislio sam, gospon inspektor, da vam iznutrice nisu po volji, pa rekoh - da vam ne smetaju…
- Kakav lupež - pomisli Karn - prodao bi ovu jetru kao foie gras barem za 39 eura. I odmah se, sasvim nepotrebno, glasno pohvali mesaru: - Naravno da je pečenje zvijezda, ali razgalit ćemo atmosferu guščjom jetrom…
Hodao je lijenim, ali sigurnim koracima prema doma, pjevušeći u sebi tog Orbisona. Bilo je hladno, ali dan je bio vedar, ni traga jučerašnjoj magluštini. Činilo mu se kao da je, eto baš sad, čvrsto uhvatio boga za bradu. Slavica dolazi na večeru.
***
Stojim pred gramofonom, pitam se što će biti naša zvučna kulisa večeras. Strepim, ja, stara iskusnjara, da me krivo ne procijeni, kao sivog daveža, kao što me uostalom i jučer krivo čula… barem djelomično. Iako, jutros je djelovala zainteresirano. Ali, već je samo puštanje i okretanje ploča sklizak teren. Nemam čak ni cedeplejer, a kamoli uesbe, blutut, i što sve već danas postoji; samo drveni njemački gramofon iz 1970., crno japansko pojačalo iz 1980. i engleske zvučnike iz 1990. Predratna roba, ali vrhunska. E sad, to može biti jako kul, klinci su danas, čujem, opet ludi za vinilom, a ja tu imam što pokazati. Samo me muči izbor. Nadam se da ne brije na narodnjake ili, štajaznam... trap? Nema toga kod mene, mala. Ali imam još vremena. Lahko si ja pustim jazz dok se guska kuha, a onda ću već nekako skuhati i nju. Bit će to gala večer. Večera. Ne za pet, nego za deset.
Znam da mi ovo neće proći kad ona bude tu, ali progonio me taj gusanov osvetnički glas, pa sam si, dok kuham, pustio “Last Date”, album Erica Dolphyja s triom Mishe Mengelberga, snimljen uživo u jednom nizozemskom klubu one godine kad sam rođen, samo koji tjedan prije nego što je majstor skončao u šećernoj komi. Japansko izdanje - takva su danas na cijeni… ali što bi ona znala o tome. Uglavnom, prva pjesma na A strani, Monkova “Epistrophy”, počinje Dolphyjevim rafalnim gakanjem na bas-klarinetu, ipak puno umilnijim i toplijim nego što je bio onaj bojni poklič bijesnoga gusana. Taman će dostajati dok voda ne zakipi i u njoj prokuham gusku prije nego što je krenem peći.
Kako je ploča završila, tako sam izvadio gusku iz ovalne posude, najveće koju imam - a imam ih tri.
Objasnit ću, iako mi je to pomalo neugodno. Moja biblija talijanske kuhinje, Phaidonova “Silver Spoon” koju mi je svojedobno poklonio Šime, preporučuje da gusku, s obzirom na to da je riječ o najkonkretnijem mesu peradi, prije pečenja prokuhate u poklopljenoj posudi do trećine napunjenoj vodom. Prije toga je treba nasoliti iznutra, natrpati je svježim ružmarinom i onda joj zašiti, je li, taj otvor. Iako biste možda mogli pomisliti da sam protiv svakog tehnološkog napretka, ja sam se odlučio, umjesto šivanja, guski guzicu zaklamati klamericom. Uostalom, ne znam u ovom času gdje su mi naočale, kako da uvedem taj konac u iglu!?
Nije loš ovaj cviček… E, da, još nešto. Da bih utrpao gusku u tu najveću ovalnu posudu koju imam, morao sam joj povezati noge. To je bilo… nešto kao kinbaku, japanski bondage art, umjetnost sputavanja tijela. Ali, pustimo sad to. Htio sam reći, drukčije ne bi stala, a ovako će svakako biti ljepša.
Uglavnom, nakon što je odsvirala pretposljednja stvar na B strani, “You Don’t Know What Love Is” (kakva flauta!), guska je već bila zbarena, osušena, a pećnica zagrijana. Vrijeme je da je ubacim, nasoljenu sad i izvana, natrljanu limunovim sokom, mješavinom mediteranskih začina i propisno lubriciranu guščjom masti koja mi već mjesecima stoji zaboravljena u frižideru.
Orbison, nema što drugo, ionako mi “Pretty Woman” cijeli dan ne ide iz glave, a imam dvostruki LP, sat i pol rajske muzike, toga glasa koji je čas tenor, čas bariton, pa ode u falset… Računam: pustim dvaput tu kompilaciju i guska je pečena. A i ona bi mogla svaki čas pozvoniti, vrijeme je da se bacim na priloge: jabuke poširane u cvičeku, heljdu dinstanu na luku i špeku i - ono najromantičnije, što joj nijedan od onih tetrijeba ne bi znao ponuditi - guščju jetru serviranu na kriškama tostiranog kruha s marmeladom/chutneyjem od ljubičastog luka. To radim rijetko, ali nisam loš, čak sam možda najbolji.
Već iz pećnice ozbiljno miriše, prilozi su spremni, prve boce cvičeka koju sam dobio od kolege s granice odavno nema, druga je već dopola puna, a društvo mi trenutno pravi Don Pablo, 10 godina star porto koji ne smijem popiti sav jer ga trebam za kuhanje. Guščju jetricu - tako svijetlu da je jasno kako je Mama Guska bila na posebnom režimu prehrane - završavat ću uz “Pretty Woman” kad se ta mala pojavi. Očekujem je svaki čas, i stalno vraćam iglu na početak te pjesme. Gdje je dosad?!
Zvono na vratima. Uz laganu omaglicu od silne akcije u kuhinji, otvaram vrata, a oko vrata mi se baca susjeda Marica.
- Marice, vi niste na Kronplatzu, na otvaranju skijaške sezone? - pitam je pomalo suzdržano, iako WTF vrišti u meni, pokušavajući uhvatiti malo zraka. Neću reći da Marica nije feš ženska, ali ipak je to za mene šok.
- Bila sam, i bilo je super… Znaš kak je to, Ivek moj...
- Ivor! - odbrusim.
- Cijeli dan se skijaš, pa onda po terasama i po sobama… Znaš (ne znam!), tko je donio bolju sarmu i to… I onda navečer tanc. Svega tu bude - vragolasto će moja susjeda, preplanula od alpskog sunca i utegnuta u nekakav skijaški kombinezon, dvodijelni - da se lakše skida, pretpostavljam.
- Nego, dragi moj, tu ti baš fino miriši. I super ti je ova muzika. Elvis je kralj, kaj ne? - nastavlja ona paljbu iz sveg oružja. - E, i da ti velim, dok sam se penjala na tvoj kat, vidim neku malu i pitam je kaj tu dela. A ona, sva splašena - da se, izgleda, izgubila. Tak je i zgledala, ne znam, ko napušena. Ali bila je zgodnička, baš seksi, uvijek si mislim da bismo si mogli jednu takvu pozvati u goste, tko zna kaj bi bilo, Ivek, kužiš kaj mislim… Ali ti si mi sav nekak umoran, dragi…
Bacio sam pogled u pećnicu, guska je bila gotovo pečena. Prsa su joj malo zijevnula, kao da joj puca prsluk, pa sam to brižno prekrio trakicama pancete i nakratko vratio u pećnicu da se zapeče. Sigurno joj neće škoditi. Heljda, najbolji prilog pečenoj guski, bila je spremna, kao i jabuke. Za stolom, Marica je već mazala moju čuvenu marmeladu od luka na popečeni kruh, pa je na nju slagala ploške guščje jetre. Čašu je, za moj ukus, ipak prepunila portom. Mislim, nije to neki skupi, ali nije baš ni prigorski delanec. Barem je svijeće upalila.
Dobro sam je pogledao, da ne kažem odmjerio… sva mi je bila kao u magli. Nekih desetak godina mlađa od mene i valjda bar dvadesetak starija od junakinje dana, mlade policijske djelatnice Slavice. Stari je Roy Orbison zagudio “Only the Lonely”. Bila mi je baš napeta.
RECEPTI INSPEKTORA KARNIVORA
JABUKE
Jabuke sam ogulio pa protisnuo kroz onaj genijalni okrugli zvjezdasti nož koji ih nareže na kriške i još izdvoji sredinu s košticama. Svaka bi kuća to trebala imati. Kratko sam ih poširao u portugiscu kupljenom u vinskoj kućici na placu (ove im je godine neobično sladak), pa kad je vino isparilo, još sam ih malo zapekao na maslacu. Pečenoj guski, uz kuhanu heljdu poprženu s malo domaćeg špeka, nema boljeg priloga! Kesteni, koje mnogi ističu kao idealan prilog ili čak nadjev ozbiljnoj peradi, meni, inspektoru Karnivoru, teška su tlaka. Da i ne spominjem kako od njih prdim.
GUŠČJA JETRA NA ZAPEČENOM KRUHU
Nema se tu što puno reći. Guščja jetra, ako je crvena, nije bitno različita od jetre druge peradi. Ako je debela i svijetla, znači da su siroticu šopali orasima, nalijevali konjakom… Ali meni to sve zvuči nategnuto. Viđam krasne svijetle jetre i na štandovima s običnim kokicama, a tko bi njih šopao. Mama Guska koja je nesretno stradala od mojeg zalutalog metka, dok je bila živa, bila je i vrlo živahna, a opet joj je jetra bila svilena kao putar. Lijepo se, rekao bih, naživjela. Narezao sam, dakle, jetru te nesretnice na šnite debele dva centimetra, bacio ih na zagrijanu guščju mast, zalijevao portom i pazio da se popeče sa svake strane, a da unutra ostane svijetloružičasta. Stucao sam malo crvenog papra i bacio, zajedno s cvijetom soli i najboljim paprom, preko pečene jetrice. Prije toga sam, opet na guščjoj masti, u svojoj omiljenoj tavi od debeloga gusa dugo dinstao pet glavica ljubičastog luka nasjeckanog na tanke listiće, koji sam cijelo vrijeme zalijevao cvičekom. Ubacio sam unutra i lovorov list, i zvjezdasti anis, i madagaskarski papar, a kad je nestalo cvičeka, podlijevao sam portom… A onda sam se sjetio što mi je Šime rekao: samo dodaj na vrh noža sode bikarbone i ubrzat ćeš cijelu stvar. Ne znam, dugo je to trajalo, a ona nikako da se pojavi. Uglavnom, moja se susjeda Marica brzo snašla, baš joj je bilo fino.
ZAGORSKA JUHA SUSJEDE MARICE (PROTIV MAMURLUKA)
Tko bi to rekao? Kad sam se ujutro probudio, trebalo mi je neko vrijeme da se sjetim svega, ali iz kuhinje je stvarno bogovski mirisalo. Sve mi je moja susjeda Marica ovako objasnila: - Micek (MICEK!!! Sad više nisam ni IVEK!), ja ti ne kuham puno, znaš. Ali dobila sam od svoje tece iz Zagorja te vrganje, ona ih suši već pedeset godina nad istim starim šparetom na drva, da ima za hititi na žgance kad nema niš drugo. A od kolegice na poslu, one kratko ošišane koja aktivno hoda po šumama, čak grli drveće, dobila sam crne trubače - to ti moja teca ne bi ni za boga miloga, uvijek se triput prekriži jer niš crno ne smije u kuću, kamoli u kuhinju. E, to sam ti ja sve skupa prelila vrućom vodom, ostavila tak jedno pol sata, skroz dosta, i onda sam na onoj tvojoj masti od guske kaj fino miriši (možda me jednom izmasiraš) zdinstala luk, malo mrkve narezane, pa malo špeka, onak par šnitica, i krumpire sam još dodala malo kasnije, normalno na kockice. Pa sam to, kad se sve skupa malo izmiješalo, još poprašila s malo crvene paprike. Našla sam i neke gljive u tvom frižideru - piše shiitake, rok trajanja prekjučer, ali su mi izgledale skroz friško, pa sam i njih narezala i ubacila unutra. Onda sam dodala i te namočene vrganje i trubice, pa sve to podlijevala tom njihovom vodom i onom juhom koju si skuhao od guščjeg vrata i kajaznam još čega - valjda od želuca, srca… Je, špricnula sam, priznajem, i malo rajčice iz tube. Da skratim, Micek moj, to ti je tu s ljubavlju skuhano, dodaj si malo kiselog vrhnja ili pokapaj s malo octa i odmah budeš ko novi. Vidimo se, pusaaa!
Sve dosadašnje nastavke gastro-krimića Inspektor Karnivor i recepte pronaći ćete ovdje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....