Kad ne diše za vrat polusvijetu s one strane zakona, ili ne liječi traume i rastjeruje košmare u obližnjem baru, inspektor Karn svoja mala zadovoljstva pronalazi po gradskim mesnicama, u malim hladnjačama, pod štandovima tržnica. Sit blistavog, bezukusnog mesa iz supermarketa u stiropornim pliticama presvučenim staniolom, uvijek je u potrazi za posebnom, rijetkom robom, svetim gralom karnivorskim. A onda, doma u kuhinji, živi svoj drugi život: uz čašu vina i muziku s gramofona, on kuha i prisjeća se kako je jednom davno, još prije rata, maštao o svom restoranu
Imaš vatre? - protisnuo je jedva čujno inspektor Ivor Karn, kojemu je između usana visio dopola popušen Partagas cigarillo. Zapravo, pogrešno je reći visio, jer je inspektor ležao na leđima, ispružio se koliko je dug i širok ispred stražnjih vrata mesnice, pa je mala smeđa cigara zapravo stršala uvis, kao jedino što je u tom tragikomičnom prizoru imalo kakvu-takvu perspektivu. Bio je načuo da su zdravije - ili, ajde, manje štetne od cigareta - ali to mu sad nije zvučalo uvjerljivo. Ne s ovom tupom boli ispod rebara i utrnulom lijevom stranom lica gdje je bljesnuo iznenadni, podmukli udarac neke hulje koja ga je ugasila na... koliko dugo? I očito ga još, nakon utrnuća svijesti, iscipelarila.
Jutro je mirisalo na mokar asfalt i ispušne pare kombija hladnjače koji je brundao pored njega pojačavajući mu bol u glavi. Ili je to bubnjalo okorjelo srce koje se još nije odlučilo predati? Nad ležećim inspektorom nadvio se, u polukleku, brižni mesar Blaž i kukao: - Kaj? Vatre! Pustite sad, gospon inspektor, pušenje škodi, da pozovem ja hitnu? Dečec bude iskrcal meso, ja vas otpeljam ak’ treba…
Ima još dobrih ljudi, proleti Karnu kroz mutnu glavu, ali - kakva korist od njih. Polako je ustajao, oslanjajući se klimavom rukom, dok je drugom odrješito odbijao pomoć dobrog, starog Blaža, kod kojega je još uvijek povremeno znao kupiti kvalitetnu domaću robu - zdravu junetinu koja nije na plovidbi iz Brazila zaglavila desetak godina u kakvoj ledari, pa čak i meso neke vremešne kravice o kojoj zadnja babica u nekom zagorskom selu više nije mogla skrbiti. Znao je i Blaž prodati bofl, zavaljati naivca - kako bi inače preživio u ovom okrutnom svijetu - ali je znao i procijeniti ljude, pa bi inspektoru namignuo preko pulta ili čak izašao iz mesnice kad bi ga ugledao kako prolazi i povukao ga za rukav kad se imao čime pohvaliti.
Još uvijek smušen, ogledavajući se jednim okom, jer lijevo mu je bilo gotovo sasvim zatvoreno, i pokušavajući shvatiti što se to ovdje dogodilo - sasvim profesionalno, kao da se nije dogodilo njemu - inspektor je mesaru bez riječi dao na znanje da je sve u redu i da će se sam pobrinuti za sebe. Blaž, zadovoljan što se ipak može vratiti svome poslu - jer rane mušterije već su pristizale po friška jetrica i krmenadle, a Dečec je još zelen - učas je nestao u mesnici. Tek što će krenuti svojim putem, inspektor Karn u džepu napipa upaljač i prinese ga licu da pripali nedopušeni Partagas Club. Ta neće ga valjda baciti, paketić s deset tih cigarillosa u Frankopanskoj je platio 18 eura. Po navici, uvježbanom grimasom, zažmirio je na desno oko da ga zaštiti od dima, pa je zastao jer odjednom opet nakratko nije vidio ništa.
- Gospon inspektor, čekajte malo - začuje, obnevidio, prebrižni Blažev glas. Mesar mu je u ruke tutnuo u crvenkasti najlon umotan najveći biftek koji je nesuđeni chef, a sad već gotovo odsluženi inspektor Ivor Karn ikada vidio. Koliko je jednim okom uopće mogao vidjeti. Možda u jednom oku, pomisli, sve izgleda veće nego u dva? - Sad mi je stigla ta govedina, cijela kravica domaća, a ovo je najljepši komad, sirovog bi ga čovjek pojeo. Ali to je, molim, lijek! Samo si odrežite komad i denite si ga na lice prije nego skroz natekne. Velim vam, ništa vam drugo ne bude bolje pomoglo, pa nisam ja to izmislio. Ajde, ajde, budete mi već platili, pa znamo se, ne, svoji smo…
***
Dok je nesigurnim hodom poput prebijena psa glavinjao prema svome samotnom domu, s biftekom od tri kile pod miškom i već pomodrjelom šljivom preko zatvorenog oka koja je imala tendenciju razliti se po cijelom licu, inspektor Karnivor pokušao je sabrati misli i sjećanja: gdje je sinoć i s kime bio, što je u okruženju u kojem se zatekao eventualno bilo sporno, je li bilo kakvih nesuglasica, svađa ili podmetanja, i kome je, zaboga, stao na žulj? Treba samo racionalno, koliko je to moguće, procijeniti situaciju, pokušati ustanoviti motive.
Već je neko vrijeme bio izvan službe. Na bolovanju je još otkad je slomio dva rebra plešući u svome stanu sam samcat, kao od majke rođen i ne baš sasvim trijezan, na muziku s gramofona, “Bone Machine” Toma Waitsa. Taj album nije mogao prestati slušati jer je izašao u vrijeme dok je on s ekipom s Peščenice žuljao ozeblu guzicu na savskom nasipu kod Nove Gradiške, uz razmjenu želja i pozdrava minobacača s obje strane rijeke i raskalašni soundtrack cajki kakve u životu dotad nije čuo. Pao je neslavno već na prvoj pjesmi, patetičnog naslova “Earth Died Screaming”, što je u neku ruku bilo znakovito, pomislio je poslije, jer počinje zvukom udaraljki koji bolno podsjeća na klepet kostiju. Kolegama je polomljena rebra prikazao kao posljedicu obračuna s dvojicom gorila, koji su, naravno, ipak izvukli deblji kraj.
A onda je bolovanje produžio danima lanjskog godišnjeg, a večeri u obližnjoj trešnjevačkoj birtiji još i više, preko razumne mjere. Ako se sad ne vrati na posao, niti neće, no sa skromnom policijskom penzijom, u koju ga, sluti, već neko vrijeme potiho guraju, teško će si priuštiti filet mignon. Povratak je jedini izlaz. On je spreman.
***
- Onaj krupni tip u kutu već te dosta dugo gleda ispod oka - reče mu Miljac ispod glasa, kao nezainteresiran, dok je naručivao novu rundu pive. Ivoru Karnu već je bilo muka - počeli su s tim vinjacima rano popodne, gazda je pred njima na šanku ostavio bocu Dvora koja je već bila pri kraju, šest je popodne, a vani je još plus trideset. Miljac je i dalje inzistirao na tome da vinjak zalijevaju hladnim pivom “jer budu se inače ubili žestom na toj vrućini”.
Znam odnekud tog tipa, pomisli Ivor Karn, inspektor na produženom bolovanju, među starijim kolegama poznat i kao inspektor Karnivor. Mogao je nanjušiti negativca, ali mu je u posljednje vrijeme bilo sve teže smjestiti ništariju u kontekst. Jednostavno ih je previše. Za razliku od njega, pokazat će se, tip je točno znao zašto je ovdje.
***
Dugo ga već netko nije ovako sredio. Kad se dovukao do svoje zgrade, jedne od onih novih, sa pet-šest-sedam stanova, koje su zauvijek isprale dušu staroj Trešnjevki, osvrnuo se oko sebe poput lopova. Bilo mu je najvažnije da ga susjedi ne vide ovako zgaženog, ipak je neki dignitet dosad uspio očuvati. Ali, koji susjedi, pa zgrada je prazna. Svi su, osim njega, na moru. Laknulo mu je kad se sjetio i da je susjeda Marica, vesela udovica koju je već više puta uspio zadiviti i pritom ostati nedodirljiv kao Eliot Ness, još kod sestrične na Šolti. Jutro je još bilo svježe pa je odlučio, prije nego što se popne u stan i opet se onesvijesti, otpočinuti na klupi u stražnjem dvorištu. Poslušat će Blažev savjet: skupim skakavcem sedefnog drška, koji je davno zaplijenio nekom balavcu, ali ga nikad nije prijavio nego ga je zadržao za sebe, odrezat će si šnitu ove krave i staviti je na ranjeno lice. Vidio je to u starim filmovima i čitao kod Raymonda Chandlera. Ili kod Hemingwaya, kod Bukowskog? Nema veze, možda pomogne.
***
Osjećam se kao idiot. Zavaljen u plastičnoj vrtnoj fotelji, liječim se mambo-džambo medicinom. Ali, priznajem, nisam još nikad imao prilike vidjeti ovakav komad bifteka. Pa toga nema valjda ni kod Bašljana u Dubravi, a on zna što je stara krava. Možda je djelotvorno kad ga staviš na bolno mjesto sasvim hladnog, iz frižidera, ali ovaj je već sad pretopao. Nema to smisla, idem gore, sad sam već i ozbiljno gladan.
Prazna džezva i šalica za kavu jedini su nered u kuhinji. Uz sve nedaće koje su me u posljednje vrijeme snašle, uspio sam ostati priseban i održati kuhinju čistom i urednom. Ne bih to mogao reći za spavaću sobu. Ali, kuhinja je ipak najvažnija. Mogu se, dakle, odmah baciti na posao. Vukući se, ovako prebijen, do svoga stana na drugom katu, sinulo mi je, naime, da ću sirovom govedinom možda ipak prije zatomiti bol u želucu i utješiti srce nego zaliječiti natečeno lice i zatvoreno oko. A, ruku na to srce, već dugo nisam radio biftek tartar. Ono što pojedem vani više je nalik na nekakvu paštetu od tko zna kojeg komada mesa, zamaskiranog lošom majonezom i tabaskom.
Prvo sam odrezao deblji kraj bifteka, chateaubriand, i ubacio ga u zamrzivač. Da se malo smrzne, dok stružem biftek za tartar, tako da ga mogu tanko narezati za carpaccio. Preostala su mi dva dijela - onaj srednji koji sam naivno koristio kao oblog, i sam rep pisanice, koji bih inače iskoristio za stroganoff. Ali danas je na meniju sirovo.
Kao i uvijek kad kuham, muzika je obavezan dio kreativnog procesa. Na gramofonu je, već ne znam koliko dugo, prašnjava “Bone Machine” Toma Waitsa iz 1992. Zla sreća. Trebam nešto mekše, razmišljam dok masnim prstima prebirem po starim pločama - nešto blagotvorno poput bifteka. Odjednom, na omotu jednog od zaboravljenih starih vinila ugledam krave. Ispred njih, farmer s lulom. To je to, to mi sad treba. Art Farmer Sextet s Boškom Petrovićem iz vremena kad su zajedno nastupili u Kulušiću, početkom 80-ih. Vibrafon liječi, to je možda i najljekovitiji instrument.
Bacio sam se na čišćenje mesa. Trebalo je skinuti srebrnu kolagensku opnu i očistiti sve žilice, a bilo ih je puno više nego što bi čovjek očekivao od bifteka. Stara krava, to je. Ali, na bolovanju sam, imam sve vrijeme svijeta. Topao zvuk trube Arta Farmera popravlja mi dan dok svira ‘Round Midnight - u usporedbi s njim, pomislih, ljepuškasti džanki Chet Baker, ljubimac nesretnih žena i nesigurnih muškaraca, zvuči zbilja tanko. Odjednom, zvuk zvona na vratima podere ljepotu trenutka. Umalo sam se porezao.
- Isuse, Ivek, pa kak to zgledaš, kaj ti se to dogodilo?! - spopadne me s vrata moja susjeda Marica, s kojom još nisam sasvim načistu. Mrzim kad me zove Ivek, ja sam Ivor i ona to zna, ali mi je, začudo, ipak drago što je vidim. A kome i ne bi: Marica se na mojim vratima pojavila preplanula, sve je svoje kilograme viška spretno utegnula u nekakvu ljetnu-cvjetnu haljinu. Friško s plaže, još je mirisala na kokos. Nije lako, susjeda, ali uđite. Ona meni ti, ja njoj vi. Mislim, važno je zadržati distancu.
I baš je krenula druga stvar na A strani, “Barbados” Charlieja Parkera - ta je tek latino-ritmom razgalila moju preplanulu susjedu, koja je, valjda lišena inhibicija nakon sedmodnevnog boravka u nudističkom kampu, puna suosjećanja odjednom stala ljubiti moje bolno lice. Morao sam je otjerati od sebe, čišćenje bifteka tražilo je koncentraciju i bilo je baš delikatno. Ona je, pomalo uvrijeđeno i u čudu, sjela na kauč, gledajući te krave i farmera na naslovnici ploče i ispijajući moj konjak koji će mi trebati za tartar. Iznenada je ustala, rekavši samo: - Vratila sam se kasno sinoć, idem se raspakirati. A ti me slobodno pozovi na fruštuk.
Flajšmašina nije dolazila u obzir, bilo bi to svetogrđe. Strugao sam, strugao i napokon nastrugao. U dvorištu je još bio hlad, pa sam je odlučio razveseliti pravom malom predstavom na otvorenom, nek vidi kako se to radi. Dio mesa već sam stavio u kalup. Čak sam, samo da je razveselim, utisnuo malo i u one dječje, za kekse - u obliku zvijezde i zeca. Ostatak ću pripremiti pred njom, kako i treba.
Spustio sam se u dvorište i na stolu u hladu lipe pripremio stol. Svidjela joj se ta ideja, sa zanimanjem je gledala kako miješam sastojke. No, kad sam, u dramatičnom finalu, u udubljenje tartara spustio svježi žumanjak, vrisnula je: - Fuj, ti nisi normalan, pa nisam ti ja operna pjevačica da jedem sirova jaja!
RECEPT: BIFTEK TARTAR
Naša crna mačka Bella, koja se prismucala mesu, skočila je sa stola kao oparena.
Što mi je drugo preostalo nego da naoštrim najbolji nož i krenem rezati već dobro ohlađen deblji dio pisanice, najtanje što umijem. Zvuči otmjenije i manje barbarski - zove se carpaccio.
RECEPTI: CARPACCIO
Sve dosadašnje nastavke gastro-krimića Inspektor Karnivor i recepte pronaći ćete ovdje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....