U potrazi za dobrim ručkom s one strane mosta, nedavno smo završili u restoranu Kaiser, u zagrebačkom kvartu Kajzerica. Nalazi se kod Hipodroma, smješten je uz cestu i ispred restorana postoji manji parking za nekoliko automobila, a kako je točno jedno mjesto bilo slobodno, brzo smo ovdje parkirali i ušli u restoran. Nismo imali rezervaciju, ali za vrijeme našeg ručka bilo je popunjeno samo nekoliko stolova pa to nije bio baš nikakav problem. Smjestili smo za jedan od stolova na zatvorenoj terasi restorana i prepustili se preporukama srdačnog, uljudnog i informiranog osoblja.
Nakon duljeg razmišljanja, na kraju smo za predjelo naručili tatarski odrezak (15 €), porciju prženih jadranskih kozica (10 €) i hobotnicu na salatu (17 €), za glavno jelo odrezak (29 €), restani krumpir (4 €), a onda smo se dvoumili između nekoliko gotovih jela i lijepe, svježe ribe koju su nam ponudili, pa je izbor ipak pao na ribu te smo naručili zubaca od 900 grama (75,60 €). Među desertima odabrali smo Čokoladnu dekadenciju (5,50 €), sladoled od vanilije s bučinim uljem i sjemenkama (5 €) i domaću pitu od jabuka (4 €). Uz sve to, naručili smo i porciju kruha (4 €) te, na preporuku, bocu svježe, lagane Bastian malvazije (25 €).
Među svim predjelima favorit nam je bilo ono najjednostavnije, točnije pržene jadranske kozice u ljusci. Bile su slatke i sočne i jednostavno začinjene samo s malo soli. Ljuske nas nisu zamarale niti smetale i ovakvo jelo, koje se na menijima zagrebačkih restorana zbilja rijetko viđa, mogli bismo jesti svaki dan. Porcija je poveća, taman da se zasladi i ručak započne troje gladnih ljudi.
Nakon kozica prešli smo na salatu od hobotnice, koja je bila lijepo začinjena, taman dovoljno kiselkasta, s dodatkom hrskavih štapića jabuke koji su cijelu kombinaciju dodatno podigli. Hobotnice je bilo dovoljno i, uz dodatak još malo maslinova ulja koje drže na stolu, ovo jelo baš nam se svidjelo.
Tatarski biftek došao je u povećoj porciji i u kombinaciji s nekoliko kriški tostiranog kruha, bio je dobre teksture, ali svi za stolom složili su se da mu ipak nedostaje malo začina. Voljeli bismo da je bio jače posoljen, da je bio malo kiseliji i pikantniji, odnosno da je imao više karaktera. Uz tatarski je poslužen i ribani maslac koji je bio taman dovoljno mekan da ga lijepo možemo mazati na kruh.
Potom je na velikim restoranskim kolicima za naš stol stigao zubatac. Osoblje ga je pred nama očistilo i podijelilo dva komada na tanjure. Iako nam je ribe na kraju bilo dovoljno, nismo mogli ne primijetiti da je dosta lijepih komadića ribe zapravo ostalo na pladnju koji je vraćen u kuhinju. Idući put tražili bismo da je očistimo sami. Uz to, za prilog smo naručili listove blitve na žaru (6 €) i lešo tikvice s krumpirom (4 €). Riba je bila ukusna i sočna, kožica hrskava i slana, prilozi su bili korektni, ali ni po čemu posebni ili pamtljivi.
Odrezak, koji je u kuhinju Kaisera, a potom i u naš tanjur stigao s farme u Sv. Petru Ludbreškom, iz slobodnog uzgoja, trebao je biti više rare, a zapravo je bio medium+. Ali ostao je sočan i ukusan, dobro začinjen osnovnim začinima. Restani krumpir bio je zbilja dobar, osjetila se slatkoća luka, a sam krumpir zbog dulje obrade postao je lijepo kremast, ali ne i kašast.
Na kraju nam je ostalo taman dovoljno mjesta za deserte, kojih na meniju ima čak sedam. Između sorbetta od manga, lava kolača sa sladoledom od vanilije, badem i medovik torte, Čokoladne dekadencije po receptu Petre Jelenić, sladoleda od vanilije s bučinim sjemenakama i uljem i domaće pite od jabuke, odabrali smo posljednja tri.
Dekadencija je bila prava čokoladna bomba, ne previše slatka, moćna i kremasta i, ako je naručujete nakon obilnog ručka, radije je podijelite, jer vjerojatno nećete moći cijeli komad pojesti sami. Pita od jabuka jako nam se svidjela, bila je lijepo prhka, dobro i jednostavno začinjena i podsjetila nas je na onakvu kakve su nekada pekle naše bake.
Sladoled od vanilije s dodacima bio je pomalo dosadan pa smo mu dodali još malo bučina ulja koje je stajalo na stolu. Voljeli bismo da su sjemenke bile tostirane malo jače i da ih je bilo više, možda čak i da su bile pomiješane sa samim sladoledom kako bi mu dale više karaktera.
Ručak u Kaiseru platili smo nešto više od 200 eura, ali ovdje se, ako pažljivo promotrite meni, može jesti i za puno manje. Nude, primjerice, menije s po tri slijeda za dvije osobe, i to po cijeni od 21, 25, 45 i 124 eura, a među jelima koja se na tim menijima nalaze su, primjerice, Black Angus steak, carpaccio tris od sipe, kozica i tune, jadranske lignje, vongole na buzaru i baby sipice. Osim toga, na klasičnom meniju imaju i različite juhe, rižota, tjestenine, pašticadu, zagrebački, škampe i gregadu. Ovdje, dakle, svatko može pronaći nešto za sebe, bez obzira na to preferira li ribu ili meso, i to po prilično poštenim cijenama.
Usluga je simpatična, spremna udijeliti savjet, ali bismo svakako voljeli da je cijela atmosfera opuštenija, posebice s obzirom na to da je i sam prostor upravo takav. U nekim smo trenucima ovdje imali dojam, smješteni na jednostavno uređenu zatvorenu terasu na kojoj se i puši (uzmite to u obzir), da se nalazimo u boljoj zalogajnici, u čemu, naravno, nema baš ništa loše, ali da je usluga primjerenija kakvom finijem, skupljem restoranu. Naglašavamo, ne smatramo to nedostatkom, ali je prilično neobično za vidjeti, jer na Kaiser gledamo kao na jednostavan bistro u koji bismo se vratili na neformalniji ručak.
I na kraju, ekipi iz Kaisera savjetovali bismo da porade na ventilaciji, jer smo nakon ručka ovdje na odjeći i u kosi cijeli dan osjećali miris hrane, ali bismo ih i pohvalili za održavanje službenih stranica na kojima se može vidjeti cijela ponuda i sve važne informacije, što ponekad zbilja puno znači.