PRIJETI LI NAM SUDBINA GRČKE: Hrvatski put prema izbježivom kolapsu

Hrvatska nije i ne mora postati Grčka. To samo po sebi ne znači da ona po mnogočemu lošem već danas nije slična Grčkoj ili da se ne može ili neće dovesti u situaciju jednako tešku današnjoj Grčkoj. Do tog krajnjeg ishoda međutim treba proći još dvije do tri godine, dovoljno da se brzim političkim zaokretom zaustavi dalje propadanje. Po čemu je, dakle, danas Hrvatska slična, a po čemu različita od Grčke.

Janis Varufakis i premijer Aleksis Cipras još nisu uvjerili svijet da njihov program može spasiti Grčku .

Slično kao i u slučaju Grčke, Hrvatsku u današnju situaciju produljene ekonomske krize nije dovela nijedna pojedinačna stranka niti ijedna od vlada koje su od 2005. do danas, dakle nakon rata, vodile hrvatsku državu. Sve stranke i sve vlade i svi dosadašnji sastavi Sabora sudjelovali su u stvaranju dugova i kreiranju i provođenju loše, ali u Hrvatskoj još ne i katastrofalne politike, čiju cijenu danas već plaćamo. Nijednu od tih vlada, nažalost, mi danas, gledajući postignute rezultate ne možemo smatrati dovoljno dobrom da bismo je oslobodili od odgovornosti za najdulju krizu jedne zemlje unutar Europske unije. Unutarnja kriza u Hrvatskoj počela je prije grčkog dužničkog sloma 2009. godine, a nastavila se i nakon što je Grčka pokazala prve naznake opo- ravka. Kao i u Grčkoj, hrvatska kriza ima društvene korijene, prije svega u čvrstom otporu prema promjeni sustava koja se dogodila početkom devedesetih.

Hrvatsku, koja za razliku od Grčke nije u eurozoni, u današnju situaciju nije dovela ni Hrvatska narodna banka koja je, kao nezavisno i izvanstranačko tijelo (od 2000.) uspjela zadržati stabilnu valutu, stabilnu valutnu pričuvu i stabilan bankarski sustav koji je krizni udar pregrmio bez značajnih gubitaka. Za razliku od današnje praznine na štednim računima u grčkim bankama, velik porast štednje u hrvatskim bankama pokazuje da je povjerenje u sustav, unatoč recesiji i krizom švicarca izazvanom rastu animoziteta prema bankama, ostalo sta- bilno. HNB je dosad uspio sačuvati svoju zakonsku ulogu čuvara stabilnosti valute i cijena. Želimo li drukčiju monetarnu politiku, moramo mijenjati Zakon o HNB-u. To međutim povlači za sobom daleko op- sežnije posljedice od moguće devalvacije kune ili ukidanja valutne klauzule, koja nije u nadležnosti HNB-a.

EURO KAO ŠVICARAC Bilo kakvo smanjivanje samostalnosti HNB-a za posljedicu bi imalo udaljavanje Hrvatske od eurozone, vjerojatan pad vrijednosti kune u odnosu na euro, a onda, zbog narušenog povjerenja u valutu, i vjerojatan rast kamata na kredi- te, domaće i inozemne. U tom, ponovo sve češće prizivanom scenariju, euro bi dužnicima postao jednak problem kao i švicarski franak danas, a velika dužnička kriza bila bi u tom slučaju neizbježna iako ni tada ne identična potpunom krahu sustava koji se dogodio u Grčkoj.

Pogrešno je međutim i kad na Grčku i na njenu krizu gledamo podcjenjivački.

Unatoč svojedobnim kontroverzijama oko njenog primanja u članstvo, prije svega zbog loše političke prošlosti, Grčka je jedna od starih članica Europske unije (od 1981.) i dio je eurozone od 2000. To je visoko razvijena zemlja, s BDP-om od 24.800 USD po stanovniku (2014. po paritetu kupovne moći), ali i sa značajnim javnim dugom od 175 posto BDP-a koji danas više nije u stanju samostalno servisirati. Grčku je, to danas znamo, u krizu pogurala katastrofalno vođena državna financijska politika koja je tolerirala ekstremno visok stupanj porezne evazije i korupciju koja je zahvatila sve pore državnog sustava. Plaće i mirovine zaposlenih u ogromnom državnom i javnom sektoru bile su visoke, a privilegije nezamislive. Budući da se pretpostavljalo da većina zarađuje daleko više od nominalnih plaća, velike komercijalne banke dopuštale su kredite čije su mjesečne rate otplate značajno prelazile nominalne neto prihode dužnika. Država je to znala i nije reagirala.

Za razliku od Grčke, Hrvatska je nova i zasad posljednja članica EU, srednje razvije na zemlja (BDP po kupovnoj moći je 2014. bio 19.900 USD po stanovniku) s relativno visokim javnim dugom od 85 posto BDP-a i s prekomjernim minusom u državnom proračunu. Nije unutar schengenskih granica (zato i dalje postoje granični prijelazi na ulazu u Mađarsku i Sloveniju) i nije članica eurozone, što znači i da ne može očekivati ”automatski transfer” financijske pomoći od Europske centralne banke (ECB) niti iz stabilizacijskog mehanizma EU zapliva li u dugovima.

Grčka je i danas visokorazvijena zemlja s bdp-om od $24.800 po stanovniku i dostupnom pomoći ECB-a i eurozone. Ništa od toga ne bi bilo dostupno Hrvatskoj .

ŠTO DALJE Hrvatska međutim, za razliku od Grčke, zasad na vrijeme servisira svoje dugove koji su, usprkost opasnoj tendenciji rasta, još daleko ispod grčke razine zaduženosti. Pitanje je, znači, može li Hrvatska dugo izdržati u tom raskoraku minusa i dugova? Odgovor je kratak - ne može. Kraj današnje ekspanzivne monetarne politike ECB-a očekuje se u jesen sljedeće godine, a s njim I vjerojatan porast kamate na kredite u euru. Ni to, međutim, ne znači da Hrvatska mora postati Grčka.

Što Hrvatska može napraviti?

Neka ekstremno hrabra, odlučna i socijalno ne suviše osjetljiva vlada pribjegla bi vjerojatno receptu Einarsa Repšea, gurua baltičke postsovjetske ekonomije. Recept je neugodan, ali pokazao se učinkovitim na Baltiku početkom devedesetih, uključuje značajna rezanja plaća u javnom sektoru, značajan broj otkaza, pad kvalitete velikog broja javnih usluga, brutalan obračun s korupcijom i vjerojatan sukob s biračima. Recept je dobar utoliko što značajno smanjuje porezna davanja što ga čini poticajnim za oživljavanje ekonomije. Dobar je i zato što su nametnute mjere privremene, barem onima koji prežive.

Teško je, međutim, vjerovati da bi Repšeov ”baltički recept” mogao zaživjeti u Hrvatskoj. Prvo zato što nijedna doslovna kopija tuđeg sustava ne funcionira. Drugo, zato što hrvatski građani ni danas nisu došli do granice na kojoj više nemaju što izgubiti, a upravo takve su bile baltičke zemlje nakon izlaska iz SSSR-a – odjednom slobodne, ali beznadno siromašne. Za razliku od Hrvatske, ali i Grčke, Repšeova Latvija i danas u svakoj imalo lijevoj politici vidi opasnost povratka sovjetske diktature. Repšeov rez sigurno ne bi bio toliko učinkovit i da se u podizanje posrnulih država Baltika nije uključila cijela bogata Skandinavija. Hrvatska nema i nikada neće imati takvog sponzora.

Hrvatska je u međuvremenu od početka krize pokrenula obračun s korupcijom, ubrzala naplatu poreza (i dalje previsokih) i proračunske troškove približila oku javnosti. Preživjela je nevjerojatno komplicirana birokracija i golem aparat koji je održava. Zbog toga Hrvatska sigurno neće postati Grčka, ali i to što je Hrvatska, može biti dovoljno loše, ne dogode li se sup- stancijalne promjene u načinu upravljanja državom.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: