Prvim paketom projekcija u zagrebačkom kinu Tuškanac u ponedjeljak počinju Sedme filmske mutacije - festival nevidljivog filma, novo izdanje festivalsko-teorijskog filmološkog hibrida kojeg od osnutka osmišljava i vodi filmologinja Tanja Vrvilo.
Najezoteričniji, no i jedan od programski najosmišljenijih zagrebačkih filmskih festivala svake godine donese štogod opskurnih filmskih poslastica. A ona koja ove godine naročito privlači pažnju jest kompletna retrospektiva francuske redateljice Claire Denis (1948.).
Retrospektiva uključuje svih 11 dugometražnih naslova francuske autorice, tako da će hrvatski filmofili imati priliku u potpunosti upoznati vjerojatno najvažniju aktivnu europsku filmsku redateljicu, no i autoricu koja je u Hrvatskoj relativno malo prikazivana.
Afričko iskustvo
Claire Denis - slično kao Marguerite Duras - spada među francuske umjetnike obilježene (post)kolonijalizmom. Iako rođena Parižanka, djetinjstvo je provela u Kamerunu, Senegalu, Somaliji i Burkini Faso, gdje joj je otac bio kolonijalni službenik. U Francusku je prvi put kročila nogom u četrnaestoj godini, stigavši tako u “domovinu” o kojoj - po vlastitom priznanju - nije znala ništa.
Studirala je film na glasovitoj IDHEC i debitirala 1988. filmom “Chocolat” koji je polu-autobiografski i u potpunosti temeljen na Denisinu afričkom iskustvu: film se bavi odnosom djevojčice pod imenom France (Francuska) i crnog sluge u kolonijalnoj Africi. Film je 1988. uvršten u pobočni program Cannesa, čime su Denisovoj otvorena vrata afirmacije. Nakon toga Denis snima tri manje zapažena filma u kojima varira teme imigracije i multikulturalnog prožimanja.
Međutim, pravi trijumf Denis će doživjeti 1999. filmom “Beau Travail” (Dobar posao) u kojem sintetizira vlastite kolonijalne preokupacije s temama homoerotizma i militarizma koje podsjećaju na Fassbindera ili Nagisu Oshimu. “Beau Travail” slobodno je temeljen na pripovijetki Hermana Melvillea “Billy Budd”, a Denis je u film uključila i glazbu Benjamina Brittena iz opere po Melvilleovu predlošku.
Dok se Melvilleova proza zbiva na ratnom jedrenjaku, filmska verzija Denisove zbiva se u kampu za obuku Legije stranaca u afričkoj državici Djibouti. Film počiva na odnosu sadističkog narednika ( Denis Lavant) i mladog, apolonski lijepog i karizmatičnog regruta ( Gregoire Colin) kojeg narednik nastoji uništiti ne bi li potisnuo homoerotsku privlačnost koju prema njemu osjeća. U filmu su naročito fascinantni prizori obuke, gdje vojni dril u spoju s Brittenovom muzikom gotovo dobiva karakter testosteronskog baleta.
Ne uvijek dobro
U sljedećim godinama Denis radi raznorodne i ne uvijek jednako dobre fimove: tehno-horor “Trouble Every Day” nisam gledao, no ima mnogo kultnih poklonika, “35 rumova” fina je obiteljska freska iz Pariza niže srednje klase, a Denisin zadnji film - “Nitkovi” - erotski krimić o pomorskom kapetanu koji istražuje zagonetnu smrt svog brata.
Denis će se vratiti Africi u svom pretposljednjem i meni osobno najdražem filmu - “Bijeli materijal”. Ambijentiran u neimenovanu afričku državu u kojoj počinje građanski rat, film se bavi familijom bijelih plantažera kave. Dok ostatak obitelji - uključujući oca ( Christopher Lambert) - jedva čeka evakuaciju i želi prodati farmu, plantažerka ( Isabelle Huppert) ne želi otići sa zemlje kojoj je iracionalno odana i napustiti postrojenje za kavu u koje je ugradila cijeli život. Istodobno, sin Manuel pretvara se u bijelog rasista i supremacista.
Populistički žanrovi
Denis je redateljica koja često koketira s populističkim žanrovima poput trilera, melodrame ili krimića. Međutim, njen stil daleko je od populističkog.
Filmovi Claire Denis asocijativni su i impresionistički, često meandričnog i digresivnog pripovijedanja, a Denis osobitu pažnju pridaje zvuku.
U filmovima često surađuje s britanskim indie-rock sastavom Tindersticks koji je skladao muziku za većinu njenih filmova.