La bohème: Ljubav i smrt u prpošnom svijetu pariških boema

Naslov ne smije zavarati: posrijedi jest boemština, a s njome boemi, umjetnici o kojima je pripovijedao Henri Murger u svojim Prizorima iz boemskog života, odakle se pojam boemštine prosuo po svijetu - ali drama koja se nazire ispod njihova naizgled lepršava i lakomislena, a zapravo napornog života, istinska je i univerzalna. Ljubav i smrt vazda su bile tema kazališta, glazbe i pjesništva - a njihova dramatičnost još se jače ocrtava na naizgled veseloj kulisi boemštine. Može li itko poreći dubinu stvaralaštva i tragičnost egzistencije najpoznatijeg boema među hrvatskim pjesnicima: Tina Ujevića?

Duboki sukob

Taj melodramatski naboj prpošnoga boemskog života morao je privući i majstore talijanske melodrame, izazivajući i melodramatske, ali duboke sukobe među njima, koji boemi nisu bili.

Giacomo Puccini i Ruggero Leoncavallo slučajno su se susreli 19. ožujka 1893. u nekoj kavani u Milanu i kao stari prijatelji sjedaju za isti stol.

Iako je prvi bio učenik drugoga, u to su doba obojica počeli uživati u slavi svojih djela. Godinu prije Leoncavallo je trijumfirao operom Pagliacci, a mjesec i po ranije, točnije 1. veljače 1893., Puccini se proslavio premijerom svoje Manon Lescaut.

Rukom o stol

U jednom trenutku Puccini je spomenuo Leoncavallu da radi na novoj operi po libretu inspiriranome spomenutim Murgerovim djelom.

Leoncavallo je, na sveopće iznenađenje, lupio rukom o stol tvrdeći da je on već napisao operu pod naslovom Bohème, inspiriranu istim Murgerovim tekstom.

Rasprava se učas zaoštrila i prerasla u skandal koji je našao odjeka u novinama. Leoncavallo i Puccini nisu više u životu progovorili ni riječ jedan s drugim.

Kitničarka Mimi

Puccini je vjerojatno znao za Leoncavallove “boemske” planove, no bez sumnje je u trenu te čuvene konverzacije njegova opera već bila u poodmaklom stanju.

Libretisti su mu opet bili Giuseppe Giacosa (koji se bavio stihovima) i Luigi Illica (koji se pak starao za dramsku radnju).

I njima Puccini mora zahvaliti što za njegovu operu znaju svi koji o operi nešto znaju, a za Leoncavallovu samo malobrojni: libretisti su uspjeli savršeno realistično prenijeti lepršavu stranu mladenačke neimaštine i jaz između tog veselja i tragedije male kitničarke Mimě, koja je glavni lik, premda je pjevački istaknutiji njezin ljubavnik, novinar i pjesnik Rodolfo.

Praizvedba je uslijedila u torinskome Teatru Regiu 1. veljače 1896. Tri tjedna kasnije, opera je premijerno izvedena u Teatru Argentina u Rimu, nakon čega slijede inscenacije u opernim teatrima u Napulju, pa u Palermu. Može se reći da je La bohčme tek u tom gradu definitivno osvojila opernu publiku. Uspjeh je toliki da 22. travnja iste godine bolna agonija kitničarke Mimě publici tjera suze na oči u Comedy Theatreu u Manchesteru, kao i onoj u londonskom Covent Gardenu 22. listopada. Nakon toga La bohčme prelazi ocean i doživljava ovacije u Los Angeles Theatreu i Metropolitan Operi u New Yorku. La bohčme od tada postaje i nikada ne prestaje biti veliki klasik opere.

Središte umjetnosti

Zna se da je Mimě zapravo i postojala. Za stvaranje njenog lika, Murgeru je inspiraciju dala Lucille Louvet, proizvođačica umjetnog cvijeća, koja je shrvana tuberkulozom umrla 6. ožujka 1848. Zna se i da su tu djevojku tragične sudbine pariški revolucionari iz 1848. uzeli kao simbol bijede i izrabljivanja i da je njeno ime odzvanjalo u mnogim pjesmama na barikadama. Puccini, koji je također odrastao u skromnim uvjetima, otvorio joj je zlatna vrata opere. Uistinu, rukom ju je doveo do samog središta visoke umjetnosti svog vremena.

Leoncavallova La bohème praizvedena je 1897. - i nije postigla uspjeh. Napuljskom skladatelju nije pomoglo ni što ju je preradio, i preimenovao u Mimě Pinson. Boemi su ostali zaštitni znak Puccinija, čak je i Murger pomalo zaboravljen.