Rihannin album: Ljubav, masnice i jahanje u sedlu

U sedam godina Rihanna je objavila sedam albuma i već je to fenomen jer većina drugih izvođača popularne glazbe snima jedan album u dvije ili tri godine.

Od trećeg albuma “Good Girl Gone Bad” (2009.), prilično programatskog naslova te nakrcanog hitovima “Umbrella”, “Shut up And Drive”, “Take A Bow” i “Don’t Stop The Music”, gotovo joj nitko, osim možda Lady Gage, Beyonce i nedavno Adele, ne može ugroziti status najveće svjetske pop zvijezde na čiji mig skaču najprofitabilniji autori i najskuplji producenti pjesama što u svijetu dancehall, R&B, hip hop, dubstep i house produkcije često jest jedan te isti posao.

U doba fejsbukovanja i twitanja, pak, malo tko je privatnim i javnim skandalima nadmašio Rihannu kojoj, “slučajno”, iscure golišave fotke iz kupaonice ili pijančevanja na nekoj jahti. Kako je izgledala kad ju je brutalno premlatio dečko Chris Brown također smo vidjeli, no s istom barabom Rihanna na novom albumu “Unapologetic” ima duet znakovitog naslova “Nobody’s Business”.

To nas dovodi do jedne moguće usporedbe. Slično su probleme iz budoara i bara s pjesmama i scenskim izvedbama miješale nekoć najpopularnije pjevačice poput Billie Holiday i Dine Washington. Po tome je Rihanna njihova potomkinja i znak našega vremena u doba vladavine dance-pop hibrida, baš kao što su znak svoga vremena, u doba vladavine jazza i bluesa, bile Billie i Dinah. Kad Rihanna u “Jump” zapjeva “If you want it let’s do it/Ride it, my pony, my saddle/Is waitin’, come and, jump on it” to nije ni skarednije ni vulgarnije od stihova “I even flash my lights, mama/This horn won’t even blow/Got a short in this connection/Hoo well, babe, it’s way down below” koje je u “Terraplane Blues” otpjevao Robert Johnson. Tematski je slično, a i cilj je isti. Jahanje u sedlu. Jučer na zadnjem sicu jeftinijeg Terraplanea, danas skupljeg Lexusa pri čemu problem nije u prijevoznom, nego u glazbenom sredstvu.

Naime, jazz i blues kakvog su pjevale Billie Holiday i Dinah Washington glazbeno je mnogo vrijedniji od teksture Rihanninih pjesama. Većina skladbi na “Unapologeticu” toliko je prefabricirana da se čak ni jedna od najprepoznatljivijih pjevačica današnjice ne trudi iskazati u njima. O zbrci lopatom nabacanih stilova i nesposobnošću Rihanne da uspostavi balans između razlikovanja ljubavi i ozljeđivanja da i ne govorimo.

Iako posjeduje emocijama nabijen i moćan glas, što je efektno dokazala u klavirskoj baladi “Stay” i elektronskoj “Love Without Tragedy-Mother Mary”, ona gotovo mehanički pjeva pretežito tanke i monotone pjesme koje tek na prvu zvuče skupo i zahtjevno. Te će pjesme ritmovima krcati plesne podije i zarađivati milijune na iTunesu, no već sutra neće imati nikakvu vrijednost. Vokalne dosege velikih jazz, blues i soul pjevačica Rihanna se nažalost ni ne trudi dosegnuti premda je pokojna Amy Winehouse lijepo dokazala da se na sličnim sentimentom i stilom natopljenim pop pjesmama i danas mogu ostvariti podjednako visoke naklade. I pri tome ostaviti nešto za vječnost.