U petak smo dobili rješenje da u ponedjeljak možemo preuzeti malu. Nitko me ne može uvjeriti da svi dani imaju 24 sata, neki imaju 124, kao taj vikend kad smo čekali da prođe. I došao je taj trenutak, ušla je teta s našom Princezom u rukama. Mala, sićušna bebica, tako slatka i medena. Uzela sam je na ruke. Ona je mirisala nekom mješavinom bebe i bebipudera, ali to je bio miris koji otapa led i pomiče planine. Tek sam tada primijetila svojeg muža, koji nas je promatrao pogledom tako nježnim kakav dotad kod njega nisam poznavala. Bio je to pogled roditelja. Ja sam bez riječi pružila malu da je primi, on ju je jednako tako bez riječi primio, a ona je bez riječi prešla s mojih ruku u njegove. Za ljubav nisu potrebne riječi. U kući mojih roditelja dočekali su nas brojni članovi šire obitelji. Ubrzo su se svi razišli, a mi smo ostali sami u sobi. Ja, moj muž i naše dijete. Neprocjenjivo.”
Gutajući suze
Kada se prije 15 godina u jednom prihvatilištu u Bosni i Hercegovini dogodio ovaj susret “koji pomiče planine” s “mirisom koji otapa led”, mama Davina već je znala da neće moći postati biološka majka. Živjela je u jednom njemačkom gradiću, odakle je sa svojim dobrim suprugom doputovala posvojiti 18-mjesečnu djevojčicu. Tada nisu znali u kakvu su se avanturu upustili. Od prošlog do ovog Božića, mama Davina ispričala je na Rodinu forumu svih 15 godina života sa svojom Princezom. U trenutku posvojenja ona nije znala da je njezina 18-mjesečna djevojčica posebna i trebalo im je deset godina da saznaju zašto je to tako. Princezino odrastanje pretvorilo se u avanturu za cijelu obitelj - avanturu punu ljubavi.
Život djevojčice s Aspergerovim sindromom (poremećaj iz spektra autizma koji karakterizira normalna inteligencija i potpuni nedostatak vještina neverbalne komunikacije, fizička nespretnost i izostanak empatije) Rodine su majke čitale gutajući suze. Onako kako ih mogu prepoznati samo majke. Ili majke djece s posebnim potrebama. One koje su posvojile takvu djecu mogu se nabrojati na prste. Među njima je i Davina, koja je svoj dnevnik potpisala pseudonimom kako bi zaštitila svoju obitelj.
Taj pseudonim mama je odabrala po obiteljskom psu koji je, kaže nam u razmjeni mejlova, odigrao veliku ulogu u obiteljskom životu.
- Pas je pomogao Princezi više nego ijedna terapija do sada i uspio je socijalizirati više nego što smo u najljepšim snovima sanjali. Zahvalni smo mu na tome. Znatno prije nego što sam počela pisati o mojoj Princezi, čitala sam priče potencijalnih posvojitelja i uvidjela da su mnogi od njih uskraćeni za roditeljstvo samo zato što traže zdravu, malu bebu. Kad se osvrnem na svoj život sa svojom ‘nezdravom’ i ‘ne-tako-malom’ bebom, smiješak mi ozari cijelo lice. Iz tog sam razloga počela pisati i dijeliti svoje iskustvo, ne bih li bar malo druge senzibilizirala za posvojenje malo veće djece i djece s posebnim potrebama. S našom Princezom nije nimalo lako, ni njoj ni nama. Dane provedene na bolničkom dječjem odjelu odavno sam prestala brojati, kao i terapije svih vrsta i razgovore u svim mogućim institucijama.
Priče koje pokreću
Ali, unatoč svemu, ostaje bitno samo jedno: mi smo jedna sretna obitelj i naš život nije uskraćen za kvalitetu, upravo suprotno. I dalje se borim da svi oko nas ostave sažaljenje za druge, nama nije potrebna ni trunka od toga. Naprotiv, da se još jednom rodim, opet bih izabrala isti život - nabraja mama koju smo kontaktirali mejlom nakon promocije knjige “Moja kišna djevojčica”.
Iako su za priču pratitiljice Rodina foruma znale godinu dana, knjiga je u izdanju Profila izašla u rekordnom roku od objave u Magazinu Jutarnjeg lista 27. rujna. Mladu urednicu Profila Adrianu Pitešu njezina je bivša redakcijska kolegica Kristina Turčin “zarazila svojim entuzijazmom” do te mjere da je za nepuna tri mjeseca (15. prosinca) održana i promocija knjige.
- Dobro se sjećam i reakcija kad je tekst objavljen u Magazinu. Iskreno, ne pamtim toliki broj ljudi koji je imao potrebu komentirati tekst i izraziti svoje iskreno oduševljenje. Tako da nije bilo puno dvojbe i razgovora o tome treba li napraviti knjigu. Razloga je više: ‘Moja kišna djevojčica’ je iznimno važna priča kojom se otvaraju teme o kojima se kod nas premalo zna i premalo govori, jedna od onih koje bi mogle nešto promijeniti u društvu.
Prvi susret
Nadalje, ta se knjiga čita i kao krasan bildungsroman, ali kad se podvuče crta, ono što mislim da je možda i najvažnije, Davinina priča govori o samoj srži ljubavi, o potpuno iskrenim i nepatvorenim emocijama koje su u velikoj mjeri dirnule mene i sve moje kolege u Profilu - kaže Piteša.
Sama Davina nije bila na promociji, a o suradnji s Kristinom Turčin kaže:
- Oduševili su me njezin profesionalni pristup, a ponajprije njezina toplina i bilo mi je drago s njom surađivati. Naše su se zvijezde jednostavno poklopile. Sve reakcije koje su do mene došle bile su pozitivne. Ja, nažalost, nisam bila na promociji, ali zahvaljujući divnim ljudima, koje mi je bila čast upoznati, Kristini Turčin, Adriani Piteši i Mireli Blažanović, bila sam obaviještena o svemu i sve je odrađeno u mome interesu. Ovim putem želim im iskreno zahvaliti. Također, želim reći jedno veliko hvala gospođi Diani Topčić Rosenberg iz udruge Adopta, koju još nisam imala čast upoznati, na njezinoj prisutnosti i toplim riječima. Vrlo mi je drago što je knjiga dobila pozitivne reakcije i nadam se da će barem za milimetar proširiti poglede društva na djecu s posebnim potrebama i samo posvojenje.
Zanimalo nas je zna li Princeza da je knjiga objavljena i što kaže o njoj.
- Princeza zna da je knjiga objavljena, ali ne shvaća sve te spoznaje. Princeza ne razumije da se ljudi raduju čitati knjigu koja nije stručna knjiga o kućnim ljubimcima, pa makar glavnu ulogu igrala i ona sama. Šta je to prema knjiziu kojoj je sve lijepo opisano o parazitima i crijevnim oboljenima pasa - kaže Davina.
Najljepši trenutak koji pamti je “prvi susret s Princezom, njezino prvo izgovoreno mama, njezina prva pozivnica na rođendan”, a kako vrijeme protječe, i mama postupno razumije uzrečicu “mala djeca male brige, velika djeca velike brige”.
Teške godine
- Usudila bih se reći da je Princezi najteže sad, u ovim godinama. Rekla bih da ona ima krila, ali ne može poletjeti, ne može još - kaže ova hrabra majka. Pitamo je što bi poručila roditeljima koji dvoje oko posvajanja djece s teškoćama u razvoju.
- Poručila bih im da slušaju svoje srce. Ja sam i počela na Rodi pisati kako bih možda malo oduzela strah od posvajanja djeteta s teškoćama u razvoju, ali jednako tako kažem da ako čovjek to ne radi s potpunim uvjerenjem, onda netreba ni raditi. Ja bih čak i apelirala na buduće posvojitelje da se odluče na taj korak samo ako su sto posto sigurni da to rade od srca, a ne da bi brže došli do djeteta. Ali, naravno, moram spomenuti i da će biti obogaćeni za jednu ljubav koja je zaista posebna - odgovara nam.
O predrasudama oko posvojenja s kojima se susretala u okolini, Davina kaže:
- Da... Svatko ima pravo na svoje mišljenje, sve dok to mišljenje osobno ne povređuje. Ne uzrujava me kad čujem da netko kaže: ‘Kako ste se mogli odlučiti na posvojenje, mi to nikad ne bismo mogli?’ Ali kad čujem da netko kaže ‘Kako ste se mogli odlučiti odgajati ‘tuđe’ dijete’... Eh, tu je već drukčije i postajem neugodna.
I u pravu je. Dok se dopisujemo mejlom, stalno nas muči ta pomisao kako ona kod posvajanja Princeze nije znala da ima Aspergerov sindrom. Ili bilo koji drugi. Zapravo, muči nas pitanje: Može li se saznanje da je dijete koje posvajate bolesno mjeriti s pomisli da bi dijete koje rodite također moglo biti bolesno?
- Može. U potpunosti. Zato ne razumijem kad čujem da mnogi budući posvojitelji strahuju od toga što posvojeno dijete može ‘donijeti’ sa sobom. Nažalost, zdravlje nikome nije zajamčeno, pa ni biološkom djetetu - odgovara nam uz još jedan frapantan podatak: od “72 djece koje kojima se bavi njihov centar za autizam u Njemačkoj, samo je Princeza posvojena. Ostalo 71 biološka su djeca svojih roditelja.”
No, roditelji djece s autizmom, nastavlja, pomažu jedni drugima savjetima i podrškom, pa i ona rado iznese iskustvo s Princezom. Zanimalo nas je i koliko sustav u Njemačkoj olakšava život obiteljima i što misli kako bi Princezin život izgledao da je ostala u BiH?
- Možda sam ja u prednosti zbog toga što imam uvid u sustav u BiH, pa su poteškoće s kojima se susreću roditelji u Njemačkoj meni gotovo nevidljive.
Olakšavajuća je okolnost to što su mnoge stvari u Njemačkoj zakonom regulirane, kao, na primjer, da djeca sa Aspergerovim autizmom moraju biti primljena u redovne škole i što se svi toga pridržavaju. Kod nas u Bosni kaže se da se svatko rodi sa svojom ‘nafakom’, pa se ja toga malo držim. Mislim da se Princeza rodila sretna i nju njezina sreća prati gdje god bila - optimistično kaže Davina.
Božićni san
Uz njezinu obaveznu napomenu da pošaljeno jedno veliko hvala Kristini, Adriani, Mireli i Diani, završavamo dopisivanje u blagdanskom tonu. O željama za Božić, o onom što će Princeza usnuti za Badnjak.
- Sebi sam zaželjela mnogo snage za sve što nas još čeka u budućnosti. A Princeza... ona je poželjela da je prime u željenu školu. Iako je, nažalost, već dobila odbijenicu, ona to i dalje želi. U Princezinu svijetu to se tako i može - kaže Davina.
Pa i mi joj za to držimo fige.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....