Bešker: Homofobi će na kraju završiti u moralnom getu

Današnji svjetski dan borbe protiv homofobije i transfobije, dakle straha od homoseksualnih i transrodnih, obilježava se raznoliko, od zemlje do zemlje i od prilike do prilike.

U Havani je u prvi plan izbila kći Raúla Castra Ruza, državnog poglavara, zahtijevajući da se prestanu progoniti homoseksualni. U Rimu predsjednik Giorgio Napolitano danas prima predstavnike zapravo svih iole znatnijih udruga stanovništva koje se izjašnjava kao LGBT, dajući mu tako institucionalnu vidljivost. I drugdje se daje prostor pokretu za ljudska prava, za zakonsku i društvenu ravnopravnost populacije koja se naziva lezbijskom, ili gay, ili biseksualnom, ili transrodnom (LBGT), odnosno još i interseksualnom, odnosno queer. U prvom planu nije sâmo pravo na javnost (koje izražava npr. “gay pride”, sa svim ekscesima kojima se reagira na dugu i strašnu represiju), nego pravo na samoopredjeljenje i ravnopravnost.

Uskraćena prava

Posrijedi su, ovako ili onako, manjinske populacije koje su se (kadikad i po inerciji, odnosno po diktatu društvene represije) našle pod istom kapom. Prema tome, riječ je i o manjinskim pravima - a samo poštivanje ravnopravnosti pojedinaca i manjina legitimira neko društvo kao zbiljski demokratsko i ravnopravno.

Naime, pripadnici pokreta LBGTIQ zahtijevaju da se prizna pravo pojedinca da sâm odredi i iskaže svoj spolni (odnosno rodni) identitet, ili da ga ne iskazuje. Dakle, tretira ga kao krajnje privatnu sferu s pravom pune javnosti - kao i svaki drugi spolni odnosno rodni identitet, uključujući tu i one najčešće (i ekonomski najeksploatiranije, ali to je već druga priča).

Napadi kojima je na najdrastičniji način bila izložena gay populacija potakli su tu svijest kod drugih. Nakon više uzastopnih prebijanja homoseksualnih, prije nekoliko godina kabanica je okrenuta i u Hrvatskoj, potpisivanjem niza javnih osoba, počam od tadašnjeg predsjednika Republike, pod manifest za “gay pride”, te sve izrazitijim sudjelovanjem pripadnica i pripadnika većinskih opredjeljenja u tim manifestacijama.

S te strane se Međunarodni dan protiv homofobije, transfobije itd. doima kao korak dalje, jer nije posrijedi više ni manifestacija ugroženih, ni podrška drugih, nego manifestacija većine koja sada tjera homofobe u moralni geto, kao nasilnike: fizičke, kada tuku pripadnike spolnih orijentacija koje im se ne sviđaju ili ih podvrgavaju bullyingu na poslu ili u školi; pravne, kada pripadnicima tih populacija uskraćuju prava inače zajamčena svima (npr. kroz mobing, nezapošljavanje itd.); odnosno etičke nasilnike, kada uzimaju sebi pravo određivati kakva mora biti nečija spolna ili rodna orijentacija.

Strah i mržnja

U tom pogledu mala je razlika po žrtvu tuku li ga ili ubijaju zato što nosi “pogrešan” navijački šal, ili rinčicu na “pogrešnom mjestu”, ili ima “pogrešnu” boju kože, ili govori “pogrešnim” jezikom.

Uvijek je posrijedi diskriminacija, uskrata osnovnih ljudskih prava, a nerijetko i nasilje. Nije dovoljno znati da problem imaju diskriminatori, da su oni uplašeni za vlastiti, osobni identitet, pa progone svaki drukčiji. Nitko im ne oduzima pravo tako misliti, kad već imaju tu nesreću, ali im mora biti oduzeto pravo da svoj strah i svoju mržnju prebijaju kroz odnose s drugima, kršeći slobodu drugih, koja je uvijek granica vlastite slobode. Eto, o tome je danas riječ.