ELLA DVORNIK Najvažnija lekcija moje profesorice Ljiljane učinila me boljom osobom

Sjetim se često nekih svojih profesora iz osnovne škole. Ima ih par koji su ostavili trag na mom djetinjstvu. Bilo je tu i dobrih i loših, ali svaki je na svoj način imao utjecaj na mene danas. Ovisno o tome kakvog su bili raspoloženja, takav bi nam bio dan. Nikad im nisam zavidjela na poslu kojim se bave. Nije mi bilo jasno zašto bi netko nakon što završi školu opet htio ići u školu. Ali bila sam dijete. Naši učitelji i profesori su puno više od ljudi koji nam daju domaću zadaću. Oni su kao nekakva ekstenzija naših roditelja, samo što oni imaju stotine djece, a naši roditelji samo nekoliko. Moja najdraža profesorica ikada bila je Ljiljana. Predavala je hrvatski jezik u Osnovnoj školi Malešnica. I iako nikad nisam bila u ljubavi s gramatikom, Ljiljana mi je otvorila vrata sanjarenja. Voljela sam hrvatski samo zbog nje. Veselila sam se svakom satu, pogotovo ako je bio dupli. Mislim da je Ljiljana znala da mi je ona najdraža profesorica.

Nekako sam uvijek imala osjećaj da je znala što mislim ili kako se osjećam. Već je dugo bila profesorica i vidjelo se na njoj da je točno znala na koji način pristupiti kojem djetetu. ja nisam bila tipično dijete i mislim da sam možda zato bila neki dašak svježeg zraka, ili ludosti. Ona je znala da ne učim na klasičan način, bila sam užasno hiperaktivna i stalno sam smišljala neke šale. Jedino sam na njezinu satu osjećala kao da želim nešto novo naučiti, isprobati ili saznati, i da ne moram glumiti da sam nešto što nisam. Ljiljana je imala jedan pogled u očima koji te umiri kada pogledaš duboko... jedino što me približno tome podsjeća jest pogled Djeda Mraza s Coca-Coline reklame. Nekako sam imala osjećaj da joj sve mogu reći i da će me u svakom trenutku razumjeti. Njezin pogled i glas su me gotovo pa inspirirali da budem bolja. Kad sam napustila osnovnu školu, činilo mi se kao da sam napustila dio svoje obitelji. Često se sjetim svoje profesorice hrvatskog. Puno puta mi je došlo da joj nenajavljeno uđem u razred, to se često događalo kad smo bili klinci. Ali nekako nikad nisam znala bi li se ona meni veselila kao što se ja njoj veselim. Nekoliko godina kasnije srela sam je u kafiću. Mislim da je moja reakcija bila jako čudna jer sam rastvorila usta od sreće, a osjećala sam grižnju savjesti zato što je nisam niti jednom posjetila u školi. Ali bilo ju je lijepo vidjeti. Od uzbuđenja nisam znala što bih je pitala, ali mi je bilo drago što je dobro i nasmijana kao i uvijek. jedino što mi je dobro išlo bile su zadaćnice i književnost.

I kao dijete sam voljela pisati. Pjesme, prozu, basne, kratke priče… Pišem dnevnik od drugog osnovne. I valjda svaki put kada napišem kolumnu, stranicu u dnevniku, pjesmu, post na blogu, status na Facebooku ili bilo što, i kad mi fali onaj pridjev koji daje smisao i ugođaj - sjetim se nje. Sjetim se zadaćnica koje sam pisala i njezine reakcije kad ih je čitala. jedino sam se na njezinu satu osjećala kao da radim nešto dobro. I sada, godinama poslije, još je uvijek u mojoj glavi.

Zanimljivo je koliki dojam jedna osoba može ostaviti na dijete. Učitelji i profesori su jako bitni. Ne uče nas samo onome što imamo u udžbeniku, nego ponekad i otkrivaju naše skrivene talente, ponekad se brinu za nas ili nas kazne. Svaki dan do penzije provode dane sa stotinama djece, klesaju mnogo različitih osobnosti i možda uspješnih ljudi. Ipak, i oni su samo ljudi. Mislim da ne poštujemo dovoljno njihovo zanimanje. Zaista nije jednostavno navoditi toliko djece odjednom, imaju ti ljudi i svoje živote, ponekad zaboravimo da su i oni pod stresom i da im nije lako.

Mislim da njih sigurno razveseli kada vide nekog svog učenika kako uspijeva u predmetu koji oni predaju, kada znaju da su naveli nekoga da zavoli nešto u što oni ulažu sve vrijeme, trud i energiju. To mora biti zaista divan osjećaj. Mislim da je to kao da gledaš vlastito dijete kako uspješno korača kroz život. I zanimljivo je kako svako dijete ima nekog svog najdražeg profesora. Mene mama i obitelj uvijek pitaju “a na koga si ti takva”. I to je smiješno jer ja zaista mislim da pokupimo osobine profesora onih predmeta koji su nam najdraži. Nađemo idole u pravim ljudima koje vidimo svaki dan. I svakako u sebi vidim malo Ljiljane. Smijem se stvarima koje drugima nisu smiješne, nekada baš poput Ljiljane ne mogu prestati hihotati.

U šali kažem ozbiljne stvari radije nego da stvaram negativnu energiju.

Progledam nekada drugima kroz prste jer mi je simpatično koliko se trude smuljati me, ali baš kao i Ljiljana nasmijem se očima da im dam do znanja da sve znam. Mislim da valjda nekako želim biti ta osoba, osoba koja zna da pritiskom ne može nikoga natjerati na ljubav, da neke stvari izgledaju zanimljivije iz drugog kuta, da svi mogu sve voljeti ako nađu sebe u tome, da ne trebaš živjeti život točno po kroju, nego ga možeš ponekad malo i prekrojiti. Ali najbitnija lekcija koju me naučila moja profesorica jest da ako barem pokušaš shvatiti nekoga, dati ljudima da se izraze na svoj način, ako si dobar i drag prema njima i pružiš osmijeh, u njihovim ćeš sjećanjima ostati zauvijek. Ne kao zanimanje ili duh prošlosti, nego kao otisak stopala u vlažnom asfaltu taman uoči sušenja. Neki ljudi nam uđu u život tako iznenada i neočekivano i zauvijek promijene način na koji gledamo život i ljude oko sebe. Budi kao Ljiljana.