ELLA DVORNIK 'Sram me je! Sram me je jer naše bake kradu jaja jer nemaju novca, sram me je što djedicu hapse jer prodaje vijence...'

Sram me je. Sram me je što nam bake kradu jaja po dućanima jer nemaju dovoljno novca. Sram me je što hapse djedicu od 82 godine jer prodaje vijence da pomogne svojoj bolesnoj supruzi. Sram me je što na Cvjetnom trgu više nema cvijeća. Sram me je što nikome izvan naših granica ne mogu to argumentirati. Ne mogu vjerovati da živimo u vremenima kad je normalno da djeca umiru od raka zbog zagađenog zraka koji udišu iz rafinerije, da naši penzioneri sa 25 godina radnog staža imaju penziju 2500 kuna, ako. Zapitam se nekad ima li uopće smisla raditi i biti pošten. Plaćati porez, mirovinsko 1, mirovinsko 2, zdravstveno, prirez i da ne kažem “p.... materine”. Plaćaš doprinose 4500 kuna, a kad se razboliš, kažu: “Morate si sami platiti toplice 2500 kuna mjesečno, i zdravstveno vam ne pokriva ovu rijetku bolest pa ćete morati tražiti narod da vam donira, ali hvala vam što ste godinama plaćali zdravstveno. Nažalost, uzet ćemo vaše pare i obrisati dupe njima”. Nije mi ni jasno zašto su stanovi toliko skupi u Zagrebu? Shvatila bih da je nagužvan kao London i da je velika potražnja, ali zaista nije. Puno stanova ostaje prazno, ne prodaju se i ne iznajmljuju. Jedan trosobni stan za obitelj košta sigurno četiri ili pet tisuća kuna mjesečno. Ako taj par zarađuje neki bolji prosjek od 5000 svaki, znači da svakome ostane 2500, a tu su onda i djeca, i režije i troškovi. Kupi knjige, kupi torbu, kupi odjeću, nahrani... Tada najnormalnije stvari, koje su pristupačne svima, ljudima postanu luksuz.

Dijete postane luksuz. Žene danas zaista razmišljaju da neće imati djecu dok ne budu sposobne priuštiti si dijete. Ako ih ostavi muž, morat će se same brinuti o tom djetetu. To je velika odgovornost. Jedna torba ne bi trebala biti luksuz, ne bismo trebali razmišljati možemo li si to priuštiti ili ne, hoćemo li ove zime nositi čarape s rupama ili kupiti nove... Jel’ nam ova zimska jakna, stara deset godina, još uvijek dobra i grije? Samim time me ne čudi prosjek koji govori da su Hrvati mamini dečki, da najkasnije u Europi odlaze od kuće. Pa naravno, kad ne mogu živjeti sami, otišao bi im sav novac na troškove. I što će dečko nego sjediti doma i živjeti s mamom. Sumnjam da itko želi biti mamin sin ili da nekoj curi mora reći “ja ti živim s mamom”, ali realno i nema baš neki izbor. Stan u centru Zagreba košta koliko i stan u centru Barcelone.

S tim da se Zagreb i Barcelona ne mogu niti usporediti jer je Barcelona mjesto u koje se investiralo i popularna je turistička destinacija. Život je priuštiv. S druge strane sam opet zbunjena nekim ljudima.

Smiju nam se ljudi i zgražaju nad nama. Smiju se našim dečkima koji žive s mamama, dečkima koji žele postati muškarci, ali ne mogu pa ostanu zarobljeni u nekoj fazi kada su imali 16 i mama im je kuhala i prala. Smiju se i našim curama kada kažu da će one biti samostalne i da će postati nešto jer žena u Hrvatskoj može biti bogata i uspješna samo na tri načina. Prvi je da je dobila dobar posao preko veze ili zauzvrat seksualnim uslugama, druga je da je našla bogatog frajera (kojih očito ima na bacanje) pa je on sponzorirao njezin uspjeh, a treća je opcija da ima bogate roditelje. Nema četvrtog. Jer ljudi ne znaju kako objasniti skupu torbu kod prosječne Hrvatice. Budimo realni. A zašto nam se zgražaju? Pa, zgražaju se jer se i dalje precjenjujemo. Neka kuća s bazenom za četvero košta pet-šest tisuća eura tjedno na moru, a za taj novac ljudi idu all inclusive na Karibe s batlerom.

Ponosimo se svojom hranom i naplaćujemo je kao suho zlato jer nam je porez golem pa su cijene apsurdne. Nisu ljudi bili izvan Hrvatske pa da znaju je li njihova hrana bolja ili nije. Ali, treba platiti račune pa tako bečki odrezak ne košta 15 kuna, nego 140. I opet Zagreb i gradovi na obali glume da su London i Barcelona. Jednostavno ljudi nemaju izbora. Da mogu naplatiti manje, naplatili bi, ali ne mogu. I zato se svi ujutro bude frustrirani i nezadovoljni. Rade dvostruko više od ostatka Europe, i to samo da plate osnovne stvari. Onda kažu “dobro nam je”. Uvjerili su se Hrvati da je dobro. I deda koji prodaje vijence misli da je dobro, i baka koja krade jaja u dućanu misli da je dobro. Sigurno si je rekla “ajde, bar imam ruke pa mogu ukrasti”. Ispralo svima mozgove da šute i trpe. Nije fer.

Jednoga dana ćemo i mi biti stari i zaboravljeni i možda nećemo imati za kruh i lisnato. I sjetit ćemo se kako smo iz udobnosti svojega doma komentirali na Fejsu nepravdu, a nismo ju se potrudili promijeniti. Jesti u restoranu ne bi trebao biti luksuz, jaja ne bi trebala biti luksuz, krov nad glavom nije luksuz nego potreba svakog ljudskog bića, grijanje ne bi trebalo biti luksuz. Osnovne stvari ne mogu biti luksuz. Godine koje su prošle i uvjerile nas da je “dobro” moraju ostati u prošlosti gdje im je i mjesto. Naše dobro nije dovoljno dobro. Dok god vi radite i doprinosite ovoj državi i ovome gradu, ništa vam ne bi trebalo biti luksuz. Vi plaćate da živite u Hrvatskoj, svaki dan, svaki tjedan. Plaćate što udišete zrak u Hrvatskoj svaki put kad se uplate vaši porezi i doprinosi. I dobijete na kraju zagađen zrak iz rafinerije, koji ubija vašu djecu rakom... Plaćate zdravstveno koje onda to liječenje raka možda neće moći financirati... Pa onda molite svoje prijatelje i novine da objave priču kako bi se skupio novac da vam se spasi dijete. Kada dijete ostari i ozdravi i napusti vaš dom, vi napokon možete odahnuti. Možete otići u penziju koju ste plaćali godinama svojim radom. Ali nema veze što nakon svih tih godina sada imate manje nego ikada. Dobro vam je. O.K., možda vam nije dobro kao britanskim penzionerima koji kupuju kuće po Španjolskoj i idu na krstarenja, ali vam je dobro. Možda nemate jaja za palačinke, ali imate mlijeko i brašno. Dobro je.