ISTINITA PRIČA: 'Moj novi posao uključivao je i seks s klijentima! Pohotni šef dogovorio je prvi sastanak..'

Kad sam rekla majci da ni tu nedjelju Andrej i ja nećemo doći k njoj na ručak, morala sam odmaknuti slušalicu od uha da ne čujem njeno prigovaranje. Ni ona, ni moj suprug nisu mogli shvatiti koliko mi je posao važan i zašto baš svaki vikend moram provesti radno.

- Ali, Anja, dušo, mjesecima te nisam vidjela! - rekla je mama na kraju kad se malo smirila. - Izludjet ćeš od tog posla.

- Radimo na projektu za važnog klijenta i ovo mi je prilika da dokažem šefu koliko vrijedim - odvratila sam.

- Shvaćam - rekla je mama - ali što je previše, previše je. I obitelj je važna...

- Znam, ali dobro znaš koliko mi je važan posao.

- U redu - rekla je na kraju. - Misliš da ćeš uspjeti doći sljedeću nedjelju?

- Naravno - odvratila sam spremno, dobro znajući da ću opet vikend provesti u uredu ako moj šef to zatraži od mene.

Oduvijek sam sanjala da budem uspješna poslovna žena. Očaravalo me sve u vezi poslovnog svijeta: strogi elegantni kostimi, dinamika, čak i duga sastančenja. Zato sam nakon srednje škole upisala ekonomski fakultet i završila ga u roku s izvrsnim ocjenama. Iako sam prije svega željela karijeru, i ja sam naravno sanjala da uza se imam dečka koji je ozbiljan i koji će dijeliti moje želje i principe. Andreja sam upoznala na fakultetu, zbližili smo se posuđujući jedno drugom skripte i učeći zajedno za ispite, a završilo je brakom odmah po završetku studija, kad smo oboje imali diplomu u rukama.

Ali, nakon fakulteta nije sve išlo glatko kako sam zamišljala. Oboje smo se namučili s traženjem posla i Andrej se na kraju morao zadovoljiti mjestom u jednoj manjoj banci, a ja sam se u nedostatku posla javila agenciji koja nalazi privremene poslove i svaki put kad su me zvali za neki tajnički posao, na sve načine sam se u tom kratkom roku pokušavala svidjeti nadređenima ne bi li me možda zadržali za stalno na poslu.

Tako sam na ovo zadnje mjesto upala kao zamjena za gospođu koja je imala prometnu nesreću. Znala sam da bi mi je trebalo biti žao, ali istodobno sam željela da što duže mogu ostati u toj tvrtki koja se bavila financijskim savjetovanjem, nečim što je mene posebno zanimalo.

Prvi dojam u vezi mog šefa bio je pozitivan. Bio je to visok, nasmijan i opušten čovjek, samo što nikako nije mogao zapamtiti moje ime i s nelagodom sam odmah prvi dan otkrila da mi je jedna od zadaća kuhanje kave njemu i njegovim poslovnim partnerima. Na kraju je nakon tjedan dana ipak naučio da se zovem Anja, a ja sam zapamtila koliko šećera voli u svojoj kavi.

- Moj novi posao je super - govorila sam oduševljeno Andreju. - Puno učim, a uredi su fantastični.

- Drago mi je, zlato - govorio je moj suprug. - A kakvi su kolege?

- Svi su ok, iako su dosta stariji od mene, a i nemam se vremena baš družiti ni s kim jer sam pretrpana poslom - odgovorila sam mu.

- Nemoj se samo toliko lomiti, Anja, znaš da je to vjerojatno samo privremeni posao - dodao je.

- Znam Andrej, ali voljela bih pokazati da sam sposobna i vrijedna, možda mi se tako posreći i ostave me na poslu.

- U redu, dušo - dodao je na kraju. - Znam koliko ti je to važno i ponosan sam što se toliko trudiš oko nečega do čega ti je stalo.

Jedan dan, pri kraju radnog vremena, fotokopirala sam neke dokumente u svom uredu kad je moj šef, gospodin Mijo, zavirio u moj ured.

- Oh, sva sreća što si tu, Anja - rekao je. - Super što nisi već otišla. Bi li večeras mogla ostati malo duže?

- Naravno - odgovorila sam spremno. - Što trebam napraviti?

Treba napisati izvješće za sutrašnji sastanak s partnerima, a zatim isprintati da sutra podijelimo svima na sastanku.

- Nema problema! - rekla sam, sretna što je od svih ljudi gospodin Mijo baš meni povjerio tu zadaću. Kad sam zatim nazvala Andreja da ga obavijestim da ću ostati duže, nije bio baš tako oduševljen kao ja, ali imao je razumijevanja.

- Evo provjerite izvješće - rekla sam svom šefu kad sam završila s poslom jer sam zapravo uživala radeći do kasno u tišini ureda.

- Izvrsno obavljeno - odvratio je on. Zatim je rekao da će me odbaciti doma, a ja sam rado prihvatila jer sam se tako osjećala gotovo kao ravnopravni član ureda. Putem smo razgovarali o svemu i svačemu. Pitao me koji su mi planovi za budućnost, a na kraju kad smo se zaustavili ispred moje zgrade, srdačno mi je stisnuo ruku i rekao da će se, nastavim li se i dalje tako truditi, moj položaj u tvrtki promijeniti.

Kad smo se oprostili, lebdjela sam od sreće. Zadobila sam simpatije svoga šefa i bila sam sigurna da će me za stalno primiti na posao. Čim sam ušla u stan, sve sam oduševljeno ispričala Andreju. Idući dan, kad mi je nakon sastanka prišao gospodin Mijo i rekao da sam savršeno obavila posao, srce mi se ispunilo radošću.

- Vrlo elegantna haljina, Anja - dodao je na kraju.

Zacrvenjela sam se zbog tog neočekivanog komplimenta, smeteno se zahvalila i ponovno prionula na posao.

Sljedećih tjedana bila sam pretrpana poslom do te mjere da sam zaboravila da mi istječe ugovor o djelu. Svaki dan mi se činilo da sam sve potrebnija u uredu, bilo zbog nekog hitnog sastanka, bilo prezentacije i nisam mogla biti sretnija zbog toga. Štoviše, u nekoliko navrata gospodin Mijo mi je dao nadu rekavši mi da će me ostaviti u tvrtki i nakon povratka svoje tajnice. Bila sam izvan sebe od sreće i već skoro sigurna da je moj ostanak u tvrtki gotova stvar. Što se tiče Andreja, i on je bio sretan zbog mog uspjeha, ali svejedno mi je ponavljao da se ne forsiram previše.

Kad se jedan dan ponudio da dođe po mene nakon posla da ne trebam ići tramvajem, sjetila sam se da mu nisam rekla da me često šef prebaci doma. Naravno da bi bilo lijepo vidjeti lice svog muža nakon napornog radog dana, ali s druge strane nisam htjela propustiti priliku da se vozim s gospodinom Mijom jer sam upravo tada imala najviše prilike razgovarati s njim o svom ostanku u firmi. Zato sam odbila ponudu svog muža, on je samo progunđao da sam tvrdoglava, a ja sam sačuvala svoju tajnu, iako sam se osjećala pomalo kriva zbog toga. Tako me i te večeri gospodin Mijo odbacio doma.

- Pravi si dar s neba, Anja - rekao mi je kad se zaustavio pred mojom zgradom. - Sljedeći tjedan ću razgovarati s kadrovskom službom o tvom položaju u tvrtki. Zatim se nagnuo i poljubio me u obraz. S jedne sam strane osjećala zahvalnost zbog njegovih riječi, ali s druge strane bila sam nemalo iznenađena kad me poljubio. Zar se moj šef zagrijao za mene? Ali kad sam ga pogledala, izgledao je kao i uvijek: pribran, prijateljski raspoložen, ali ozbiljan. Djelovao je nekako očinski i zato sam pomislila da nema nikakvog zla u tome.

- Hvala na vožnji - rekla sam izašavši iz auta i praveći se da se ništa nije dogodilo. Nekoliko dana kasnije šef je ušao u moj ured s nekim čovjekom kojeg nikad prije nisam vidjela. Bio je to krupan, ali naočit muškarac u skupoj, elegantnoj odjeći. Srdačno je pozdravio sve ljude u uredu, a zatim su došli do mene.

- Anja, ovo je gospodin Franco, naš poslovni partner iz Italije. Ovo je Anja, vrlo sposobna cura, govorio sam ti o njoj.

- Drago mi je - rekao je gospodin Franco stisnuvši mi ruku.

- Bit će u gradu tjedan dana zbog niza sastanaka.

Htjela sam nešto reći, ali bila sam previše uzbuđena i crvena u licu kao paprika zbog pohvala gospodina Mije, a zatim je moj šef dodao.

- Što kažeš, Anja, da gospodinu Francu malo pokažeš ljepote Zagreba?

- To bi bilo fantastično - rekao je gospodin Franco. - Slobodan sam već danas poslijepodne. Što kažeš, Anja?

Iskreno, bila sam pomalo uplašena jer nisam znala što pričati s tako visokopozioniranom osobom, ali želim li uspjeti...

- Svakako, potrudit ću se - odvratila sam spremno.

Jutro je prošlo uobičajeno brzo. Bila sam toliko pretrpana poslom da sam u četiri popodne još uvijek bila za kompjuterom i pisala jedno izvješće i nisam ni primijetila da mi je gospodin Mijo iza leđa, sve dok se nije nakašljao.

- Spremna za veliku avanturu? - upitao me.

- Naravno - odvratila sam poletno, ali dok smo išli prema dizalu šutjela sam razmišljajući o čemu dovraga da razgovaram s tim čovjekom kojeg ne poznajem.

Ali kad smo se našli, odmah je počeo pričati o nogometu koji sam i sama obožavala, tako da smo našli zajednički jezik. Kasnije smo razgovarali o filmovima, sportu, modi, čak i o poslu, o kojem sam na sreću već stekla dovoljno znanja. On je bio sretan što može podijeliti svoje poslovno iskustvo s mladom djevojkom kao što sam ja, a ja sam bila ponosna na sebe jer sam se osjećala u svom elementu i u sebi sam mislila da ću od njega zaraditi neku lijepu riječ i preporuku koja bi mi mogla pomoći da ostanem na poslu.

Povela sam ga na sva najkarakterističnija i najpoznatija mjesta u Zagrebu i činilo se da se gospodin Franco jako zabavlja, a kad smo se našli u grupi japanskih turista prebacio mi je ruku preko ramena i rekao:

- Grad je zaista prekrasan.

Možda zbog umora nimalo mi se nije svidjela ta njegova ruka preko mog ramena.

- Da, naravno - rekla sam kad odmaknuvši se malo od njega.

- Onda... - rekao je. - Što kažeš na to da odemo nešto pojesti?

Sve se činilo normalnim i pitala sam se ne reagiram li možda pretjerano. Najradije bih bila otišla doma, ali znala sam da se, želim li preporuku, moram žrtvovati i zato sam pristala otići s njim u restoran. Hrana je bila izvrsna, ali nije mi se svidjelo kako gospodin Franco iskorištava svaku priliku da me uhvati za ruku. Ipak sam stisnula zube misleći jednostavno da je to neki njegov način ophođenja i da nije zlonamjeran.

Kad smo izašli iz restorana, inzistirao je da prošećem s njim do hotela koji je na žalost bio u istom smjeru kao i moj stan pa ga nisam mogla odbiti. Cijelim putem držao me ispod ruke i tada sam primijetila da ima vjenčani prsten. Bila sam na rubu da mu kažem da ne plazi po meni, ali sjetila sam se svog šefa; sigurno mu je bilo jako važno da budem ljubazna prema gospodinu Francu i da on bude zadovoljan. Kad smo napokon stigli pred luksuzni hotel u kojem je odsjeo, igrajući se pramenom moje kose upitao me hoću li poći s njim na piće u njegovu sobu.

Nastojeći prikriti svoju zaprepaštenost, zahvalila sam mu na pozivu i rekla da moram žuriti kući svom suprugu.

Nastavio je inzistirati, ali uspio je od mene dobiti samo obećanje da ćemo se ponovno vidjeti. Nakon toga smo se pozdravili i otrčala sam na tramvajsku stanicu posve zbunjena.

Što je ovo dovraga bilo, pitala sam se zabrinuto. Naravno da je bolje da ovo ne spominjem Andreju. Idući dan sam, kao i obično, bila na svom radnom mjestu, poletna kao uvijek. Ljubazno sam pozdravila kolege, ali nisam mogla ne primijetiti da me neki od njih sažaljivo gledaju.

- Kako je prošlo jučer s Talijanom? - upitala me Marija, jedna starija kolegica, s osmijehom na usnama koji mi se nikako nije svidio.

- Dobro, kako bi bilo? - odbrusila sam.

Kasnije sam na to posve zaboravila jer sam toga jutra opet bila pretrpana poslom. Zatim me u vrijeme pauze za ručak nazvala gospođa Dora iz agencije za zapošljavanje.

- Bok, Anja, kako si? - upitala me. - Čula sam da si se dobro snašla, ali mi ovdje imamo nešto važno za tebe. Poznaješ svijet marketinga?

- Pa nemam baš previše iskustva s tim - pokušavala sam zvučati obeshrabrujuće jer nisam željela otići s ovog posla koji mi je odgovarao.

- Posao koji ti nudim je za stalno i...

- Nije vas nitko nazvao i rekao da ću možda ostati ovdje? - upitala sam zbunjeno.

Dora nije imala pojma o tome.

- Ne, draga, koliko znam, njihova tajnica se uskoro vraća na posao...

- U redu onda - rekla sam - dajte mi par dana da razmislim o vašem prijedlogu.

Osjećala sam se prevareno i poraženo. Naravno, posao koji mi je nudila Dora bio je izvrstan, ali je li bio vredniji od ovoga koji već radim i gdje sam već stekla toliko iskustva. Pomislila sam da imam samo par dana da obavijestim svoga šefa da odlazim, zato sam odmah otišla do njegovog ureda iz kojeg je dopirao smijeh. Gospodin Mijo je očito razgovarao s nekim, a budući da su vrata bila malo odškrinuta, uspjela sam načuti dio razgovora.

- Znam, Franco, sramežljiva je, ali pravi dragulj. Ne brini se, porazgovarat ću s njom kasnije.

Rekavši to poklopio je slušalicu. Nekoliko trenutaka sam zbunjeno stajala, a zatim sam pokucala i ušla.

- Bok Anja, samo uđi - rekao je moj šef. - Upravo me nazvao gospodin Franco i rekao mi da se krasno proveo u tvom društvu. Jako sam ti zahvalan na tome.

- Zaista? - rekla sam, sjetivši se njegovog neugodnog plaženja po meni.

- Da i pitao me jesi li slobodna za još jedan susret.

- Pa... - promucala sam - zar ne treba biti na sastancima?

- Rekao mi je da je upravo završio sa svim obavezama i da bi se rado malo opustio i zabavio. A po onome što čujem ti si savršena osoba za to.

- U redu - pristala sam nevoljko - ako je to važno za tvrtku.

- Prava si, Anja! - rekao je šef oduševljeno, a zatim je nastavio sa svojim poslom, ostavivši me posve zbunjenu.

Ma to je samo jedna večer. Na kraju krajeva, jučer se nije dogodilo ništa strašno. Budi žena, a ne curica, prekoravala sam se. Kad sam se prenula iz svojih misli, oprezno sam spomenula gospodinu Miji svoj razgovor s gospođom Dorom iz agencije i podsjetila ga na ono što mi je takoreći obećao prije par dana: stalni posao.

- Kako sam zaboravan, Anja! - povikao je udarivši se po čelu. - U pravu si. Sigurno se može naći mjesto za tebe ovdje. Ne brini, riješit ću to.

- Oh, hvala, hvala - ponavljala sam ganuto, zamišljajući trenutak kada ću to saopćiti Andreju.

- To se podrazumijeva - nastavio je moj šef. - No treba definirati neke detalje. Svi naši zaposlenici moraju pokazati iznimnu sposobnost u kontaktima, prije svega s našim partnerima. Zato se pobrini da se gospodin Franco večeras osjeća ugodno.

Te zadnje riječi je izrekao vrlo ozbiljno, a zatim se nasmiješio i dodao:

- Tek onda ćemo moći definirati tvoj položaj ovdje.

Izašla sam iz ureda kao pijana od sreće, ali pomalo i zbunjena. Pitala sam se zašto moj šef tako uporno spominje gospodina Franca. Izuzmemo li tu brigu, u jedno sam bila sigurna: do kraja tjedna će me kompanija zaposliti.

Što se tiče odgovora koji sam morala dati gospođi Dori, odlučila sam zamoliti gospodina Miju da potvrdi agenciji da ostajem u firmi. Rekao je gospodinu Francu da ću biti slobodna u sedam i tada sam već bila spremna i čekala ga pred ulazom u firmu: pomno našminkana, sređene frizure, u poslovnom kostimiću i visokim petama. Tvrtka je to htjela od mene pa, eto, to joj i dajem. Točno u sedam sati, automobil gospodina Franca zaustavio se na pločniku ispred mene i ljubaznom gestom me pozvao da sjednem.

- Zdravo Anja - pozdravio me veselo. - Jesi li spremna za provod?

- Naravno - odvratila sam, ali ne baš oduševljeno.

Večer mi je prošla kao u izmaglici: prvo smo otišli u restoran, zatim na ples u njegov hotel, a onda smo ostali na piću u hotelskom baru. Inače ne pijem, ali gospodin Franco nije htio ni čuti. Cijelu večer me častio svim i svačim: koktelima, konjakom, viskijem...

Dok sam pila sve to, uvjeravala sam samu sebe da je to normalno među poslovnim ljudima, ali bilo mi je savršeno jasno da sam sve pijanija. U svakom slučaju, trudila sam se ostati prisebna da se ne osramotim pred osobom tako važnom za moju budućnost. Zatim, i ne primijetivši, našla sam se ruku pod ruku s gospodin Francom na putu prema njegovoj sobi. S užasom sam shvatila da je smijeh koji čujem, moj smijeh, smijeh pijane žene.

- Uđi Anja - pozvao me gospodin Franco, otvorivši svoju sobu.

Moram reagirati, pomislila sam, ponašam se poput budale. Ali kao da nisam imala snage ni za što drugo nego da poslušam gospodina Franca. Kad mi je ponovno natočio piće, dugo me gledao, a zatim je uključio muziku i pozvao me da plešemo. Već sljedeći trenutak našla sam se u njegovu zagrljaju. Tada mi se pred očima pojavila slika mog supruga kako me čeka doma.

- Oprostite - rekla sam odmaknuvši se od njega - umorna sam. Pošla bih doma.

- Čemu žurba? - odvratio je Franco ležerno. - Baš se dobro zabavljamo, a budeš li dobra prema meni, Mijo će te nagraditi. Rekavši to, nagnuo se da me poljubi u obraz. Bila sam previše šokirana da odmah reagiram. Ali on se nije zaustavio na tome, čvrsto me stisnuo uza se i počeo ljubiti.

- Krasna si, Anja - rekao je drhtavim glasom. - Želim te.

Tada sam se naglo otrijeznila. Što ovaj hoće od mene?

- Sad zaista moram ići - rekla sam odlučno, zgrabivši svoj kaput.

- O čemu pričaš? - upitao me iznenađeno. - Nemoj reći da nisi ovo htjela...

- Ovo je veliki nesporazum. Ja sam udana žena - rekla sam mu, pokazavši mu prsten na ruci.

- Slušaj, mala, to nije problem. Možemo se malo zabaviti, nitko ne mora znati. Mislio sam da ti je stalo do posla. Nećeš daleko dogurati budeš li se tako ponašala.

- Jako mi je stalo do mog posla, ali ne do te mjere da prevarim svog muža i izdam njegovo povjerenje.

- A zašto si uopće došla ovamo?

- Zato što me moj šef zamolio da vam pravim društvo, eto zašto - rekla sam kipteći od bijesa. - A da zna kako se ponašate, sigurno bi poludio.

Gospodin Franco se grohotom nasmijao.

- Jesi li sigurna? On savršeno zna što radim. Što misliš, čija je ideja bila da se nađemo. Rekao je da si jako slatka i spremna napraviti sve "za posao".

- Lažete! Gospodin Mijo nije takav!

- Probudi se, ljepoto - rekao mi je. - Nije mu to prvi put.

Nisam mogla vjerovati da je moj šef takav.

- Onda - nastavio je vragoljastim glasom - ili pokaži što znaš ili se pozdravi s poslom.

Nisam više razmišljala ni trenutka, sasula sam mu u lice sve što mislim o njemu i njemu sličnima, okrenula se na peti i izjurila iz njegove sobe. Kad sam se napokon našla na ulici, pozvala sam taksi i odjurila doma.

Upala sam u stan uplakana i Andrej se naravno odmah probudio. Ispričala sam mu što se dogodilo, a on je inzistirao da mu kažem u kojem hotelu je gospodin Franco. Iako bih voljela da ga je Andrej naučio lekciju, ipak sam nekako uspjela smiriti svog muža i odgovoriti ga od te ideje.

- Ne, molim te - rekla sam između jecaja. - To je moj problem i sama ću ga riješiti. Nikad si neću oprostiti što sam bila tako naivna i zaslijepljena ambicijom, dok su se ti ljudi samo poigravali sa mnom. Krivila sam sebe jer se nisam obazirala na znakove upozorenja.

- Samo si htjela biti ljubazna i ugoditi svom šefu - rekao je Andrej. - U tome nema ništa loše.

- Andrej, upravo je moj šef sve to isplanirao, to mi je rekao Franco. Što ako je to istina, što onda?

- Moraš to svakako raščistiti s njim. Možda nisi jedina koja je to doživjela...

Te sam noći jedva zaspala, a u međuvremenu sam razmišljala o tome kako da saznam je li istina da je i moj šef umiješan u to. Idući dan sam otišla ravno u njegov ured odlučna da saznam istinu.

- Moram odmah razgovarati s vama - rekla sam.

- Kako ne? Jesi li se zabavila sinoć? - upitao me mirno.

- Ne, vaš poslovni partner se ponašao nedolično...

Nevjerojatno, ali moj šef se počeo smijati.

- Stari vrag, znam na što misliš. Pa svakako se nadam da nisi bila neljubazna prema njemu.

- Želite reći da sam trebala prevariti muža i spavati s njim? - upitala sam ga šokirano.

- Anja, mislim da ti je jasno da želiš li ostati raditi ovdje, moraš napraviti pokoju uslugu. Ponekad se treba žrtvovati za karijeru, jasno ti je to, zar ne? Bila sam tako bijesna da sam morala duboko udahnuti prije nego što progovorim.

- Vjerovala sam vam, a vi ste sve to isplanirali i iskoristili me.

Lice mog šefa se smrklo, a zatim je odlučno rekao:

- Izlazi odavdje! Isti čas ću nazvati agenciju i reći im da si lijena. Ne trebaju nam ljudi poput tebe.

- Odlazim i hvala vam što ste me naučili važnu lekciju - rekla sam bijesno. - Ali uskoro ću i ja vas naučiti nešto korisno.

Dok sam išla prema dizalu, gospođa Marica me tiho upitala:

- Mijo je pokušao i s tobom? Na žalost, nisi prva...

- Dakle, druge su bile prisiljene poslušati ga? - upitala sam kroz suze.

- Žao mi je. Uvijek to radi s privremenim zaposlenicama i studenticama. Mijo ili neki od njegovih pajdaša obeća im da će biti primljene za stalno budu li „surađivale“. Ako cura ne prihvati, idući dan leti s posla. Nijedna dosad iz straha nije prijavila njihovu prljavu rabotu.

- Oh, moj bože, kako odvratno - rekla sam zgađeno. - Ja ću ga ipak prijaviti. Ako i budem trpjela neke posljedice, nosit ću se s njima, ali ne mogu to prešutjeti. Ne želim da itko drugi doživi isto što i ja.

Čim sam došla doma, nazvala sam gospođu Doru iz agencije i sve joj ispričala. Na moje iznenađenje, žena mi je odmah povjerovala bez imalo sumnje u cijelu priču.

- Osjećala sam da tu nešto nije u redu kad mi je tvoj šef rekao da si lijena - priznala je. - Mislim, svi drugi za koje si radila imali su samo riječi hvale za tebe. Uostalom, nisi prva cura koju je ovaj tip najurio na ovakav način i sad mi je napokon jasno zašto.

Razgovarat ću sa svojim šefom o tome, ali već ti sada sa sigurnošću mogu reći da s njegovom tvrtkom više nećemo surađivati. A obavijestit ćemo i vlasnika tvrtke koju zastupa kakvi ljudi tu rade da ih se riješi. I bolje mu je da nas posluša...

- Još nešto - nastavila je. - Onaj posao u marketingu te još čeka, ako si zainteresirana. Dovoljno je da prođeš tu kraj nas da dogovorimo sve pojedinosti.

Prošlo je godinu dana otkako sam na svom novom poslu i jako sam zadovoljna jer puno učim, a što je još važnije, primljena sam za stalno. Ovdje, od direktora do kolega, svi su krasni ljudi, nema nikakvih neugodnosti i svi si međusobno pomažemo.

Osim toga, nikome ne trebam kuhati kavu, osim samoj sebi. Prije par dana saznala sam da su moj bivši šef i njegov partner odmah nakon mog odlaska otpušteni iz firme i laknulo mi je što više nikome neće nanijeti zlo.

Sutra ja i moj muž idemo na uobičajen nedjeljni ručak kod moje majke i otkrit ćemo joj našu slatku tajnu: uskoro ćemo postati roditelji djeteta koje će, sigurni smo, učiniti još ljepšim naš život i pomoći mi da zaboravim tu ružnu epizodu.