ISTINITA PRIČA: 'Novcem i skupom odjećom nije mogao kupiti moju ljubav! Pobjegla sam iz zlatnog kaveza!'

Dajem ti još jednu šansu. I dobro razmisli prije nego što kažeš svoju zadnju. Jer o tome ovisi naš život, zajednička budućnost - Neven se grčevito trudio urazumiti me.

- Već sam ti rekla da odlazim. I bez brige, razmišljala sam dovoljno, nisam odluku donijela preko noći - hladno sam odgovorila.

- Mislim da nisi svjesna posljedica svoje sulude odluke. Ne očekuješ valjda da ću sjediti doma i plakati za tobom? Znaš da samo trebam okrenuti broj telefona i odmah će se stvoriti druga. Svaka će to jedva dočekati. I za razliku od tebe, bit će zahvalna na svemu što ću joj pružiti.

- Dovedi je, nemam ništa protiv - uzvratila sam i ustala.

- I hoću! Nemoj misliti da ću čekati da shvatiš kako mi tvoj novi odabranik nije ni do koljena. Čim osjetiš kakav je život bez novca, htjet ćeš se vratiti. Upozoravam te, nemoj tada računati na moje sažaljenje - vikao je za mnom.

- Nevene, takvo što nikad nećeš dočekati - uhvatila sam kvaku ulaznih vrata.

- Dovest ću drugu! Već danas popodne! - urlao je za mnom dok sam zauvijek odlazila iz njegove kuće.

Dovedi ih i sto ako hoćeš, meni je svejedno, pomislila sam. Iz te sam raskošne kuće izašla a da se nisam ni okrenula. Pao mi je kamen sa srca jer sam se napokon riješila muškarca koji mi svojim paranojama nije dao disati. Mjesecima sam, naime, pokušavala okončati tu agoniju od veze, no Neven bi me uvijek zadržao suzama i obećanjima da će se promijeniti. Konačno sam i napravila ono što sam odavno trebala.

Neven je bio jedan od najpoželjnijih mladića u gradu. Ne bi me iznenadilo da ostvari prijetnje i isti dan u svoj dom dovede drugu ženu, jer djevojke su bile spremne skočiti na svaki njegov mig. Osim što je bio lijep, Neven je bio sin jedinac bogatih roditelja koji su mu kupili bijesan auto i kuću. Pomogli su mu otvoriti i tvrtku koja je uspješno poslovala, a u kojoj je radila i moja sestra Irena.

Bio je obrazovan, šarmantan i duhovit. Priređivao je najbolje zabave u gradu i imao veliko društvo koje je jedva čekalo da ih ugosti. Na djevojke je djelovao poput magneta, dok ja u takvim tipovima nikad nisam vidjela muškarca s kojim bih se upustila u vezu. Neki unutarnji glas uvijek bi me upozoravao na njih, govorio da se iza idilične slike skriva nešto mračno. Birala bih one koji su bili manje privlačni, manje omiljeni među ženama, no nakon nekoliko neuspješnih veza pokazalo se da ni takva razmišljanja nisu jamstvo za normalan odnos. Kad sam se zadnji put opekla s jednim neupadljivim, prestala sam bježati od ljubimaca svih žena, poput Nevena. I baš se on tada pojavio u mom životu.

- Hoćeš li sa mnom na zabavu? - upitala me te subote moja sestra Irena.

- Čiju?

- Nemam pojma. Imam samo pozivnicu koju mi je dao kolega s posla. Vrijedi za dvije osobe.

- Znači, nešto mondeno - zaključila sam.

- Ili to ili ostani kod kuće i razmišljaj kako ti je još jedna subota propala dok se na drugom kraju grada netko dobro zabavlja - nasmijala se moja mlađa sestra.

- Idem. Ne želim te pustiti samu kad obje dobro znamo što se dogodi poslije tvojih solo izlazaka - nevoljko sam pristala.

- Eto zašto te obožavam - zadovoljno je pljesnula rukama.

Irena je bila crna ovca u našoj obitelji. Vragolanka od malih nogu, uvijek bi upadala u nevolje. Iako su nas roditelji jednako odgajali, nas dvije smo se razlikovale kao nebo i zemlja. No, izgradile smo divan odnos, svoj svijet u kojemu bismo s tako različitim razmišljanjima uvijek našle izlaz iz bilo kojeg problema.

Irena je, za razliku od mene, znala kakvog muškarca želi i na manje od toga ne bi pristajala. Ne sjećam se da je ikad bila u vezi s nekim tko nije bio privlačan i ne bi joj uplatio skupo putovanje. Njezine bi se veze, istina, završavale nakon tih desetak dana negdje na moru, no kriterije koje je postavila nije spuštala.

Za razliku od mene, Ireni emocije nisu bile na prvom mjestu. Užici, provodi i skupa odjeća - to je zanimalo moju sestru. I bila je spremna na sve da dobije što želi. Nekad joj je to priuštio znatno stariji muškarac, a nekad se moja Irena pretvarala i da uživa u zagrljajima silno krupnog, da ne kažem pretjerano gojaznog.

- Danas jedan, sutra drugi - govorila je kad bi ih ostavila.

- Ne mogu vjerovati da ni suzu nisi pustila ni za jednim od njih. Zar je moguće da baš ni jedan od njih nije okopnio led oko tvog srca? - čudila sam se.

- Ugledaj se u mene i bit će ti bolje. Što bi da me nema? Tko bi te savjetovao? Vadio iz te tvoje ljušture, izvodio u društvo? Da nema mene, nikog ne bi ni upoznala - smijala se moja sestra.

I sad me, odlaskom na tu zabavu, ponovno vadi iz ljušture. Jer nakon zadnjeg prekida mjesecima nisam izašla iz kuće. Za razliku od Irene, mene su rastanci boljeli. U veze sam ulazila s iskrenim pobudama, a kriterij je bio samo jedan: lupa li mi srce brže pri spomenu njegova imena ili ne.

Te smo večeri sjele u moj auto. Kad mi je sestra rekla adresu, okrenula sam očima. Trebala sam znati da me Irena vodi na još jednu snobovsku zabavu u najelitniji dio grada.

- Da ti nije palo na pamet odbiti sve koji ti priđu zbog tvojih glupih stavova da su tamo redom tatini sinovi. Bit će tamo i onih koji su sami nešto stekli.

- Kako znaš kad si rekla da ne znaš ni čija je zabava? - upitala sam.

- Prestani se loviti za svaku moju riječ, znaš da to ne volim.

- Ni ja ne volim ići na zabavu na kojoj nikoga ne poznajem pa ipak idem - uzvratila sam.

- U redu, pobijedila si. To vlasnik moje tvrtke organizira slavlje za deset godina uspješnog rada i svima nam je podijelio pozivnice. Nije oženjen, a koliko znam, nema ni djevojku. Ja sam ispala iz kombinacije jer zna da sam bila u vezi s nekoliko kolega, no ti, draga moja, imaš šansu - smijala se.

- Ti stvarno nisi normalna. Na koga si se dala?

- Luda ili ne, imam osjećaj da biste se Neven i ti mogli svidjeti jedno drugome. Samo te po stoti put molim, ne hodaj po zabavi dignuta nosa. Opusti se malo, ne moraš otpisati muškarca zbog jedne pogrešne riječi. Budi toliko lukava pa ih ne odbij na prvu. Smješkaj se i misli si svoje - mudrovala je.

Kad smo pola sata kasnije ušle u vrt te kuće, zanijemjela sam od raskoši. Moja me sestra uvijek čitala kao otvorenu knjigu pa je i sad shvatila o čemu razmišljam. Grohotom se počela smijati.

- Što ti se dogodilo? Zanijemjela si od ljepote? Da si bila pametnija i slušala me, možda bi se već udomila u jednoj od takvih kuća.

- Ne želim da me bilo tko udomi. Želim da me voli i želim biti ravnopravna s muškarcem kojeg volim - odgovorila sam.

- Takvoga tko sve to ima nije teško voljeti.

- Ovaj valjda ne zna kamo će s novcem! Sad mi je jasno zašto imaš toliku plaću - zaključila sam.

- To da nisi ni spomenula. Neven ne dopušta da razgovaramo o primanjima. Nitko na poslu ne zna koliko zarađuje onaj drugi. Dvije kolegice su dobile otkaz jer je čuo da šapuću o plaćama - upozorila me.

Približile smo se grupicama ljudi koji su stajali oko diskretno osvijetljenog bazena. Posvuda uokolo bili su stolovi s jelom i pićem, a konobari su obilazi i ispitivali goste nedostaje li im što. Irena me upoznala s kolegicama s posla. Ispod njihova osmijeha osjetila sam netrpeljivost, svojstvenu ženama u čije društvo odjednom uđe ljepša od njih. Poželjela sam im reći da me ne trebaju tako gledati jer me snobovi na koje su očito bacile oko uopće ne zanimaju, ali Irena me povukla u drugo društvo.

Na leđima sam osjetila njihove zavidne poglede. Uzela sam neki zeleni koktel kako bih razbila nervozu koju su te žene budile u meni.

- Gledaju me kao da sam im preotela sve muškarce - šapnula sam sestri.

- Naravno da te gledaju kad si im najjača konkurencija. Ne obraćaj pažnju na tu zlobu, radije baci oko na muški dio uzvanika. Ionako te svi promatraju!

- Kojeg da odaberem kad su manje-više svi tvoji bivši? - šapnula sam sestri.

- Gazda nije među njima, a nisu ni oni koji stoje s njim - povukla me i krenula ravno prema njima.

U toj grupi muškaraca stajao je i moj direktor. Zbunila sam se kad su nam se pogledi sreli, malo je nedostajalo da se dobro ne osramotim padom u bazen jer mi je štikla upala u one okolne čelične mreže. Spotaknula sam se, ali pad je, srećom, spriječila čvrsta muška ruka.

- Nemam ništa protiv natjecanja za Miss mokre haljine, ali bio bih ljubomoran na sve muške poglede. Jeste li dobro? - našalio se neznanac.

- Jesam, hvala, zapela sam za...

- Važno je da ste u mojim rukama dobro - prekinuo me.

Irena nas je upoznala, bio je to Neven, vlasnik njezine tvrtke. Sjećam se da sam tada pomislila "kud baš on da me spasi". Te večeri kratko smo razgovarali jer zapravo i nije bilo prilike za druženje u dvoje. Svako malo prilazili su mu i muškarci i djevojke, a ja sam se sa sestrom zabavljala u društvu njezinih bivših.

Već u ponedjeljak ujutro iznenadila sam se kad je u moj ured ušao dostavljač i donio mi veliku košaru cvijeća. Pomislila sam da je netko opljačkao cvjećarnicu jer unutra je bilo svega - od ruža do orhideja.

- Ovo je sigurno pogreška - rekla sam zbunjeno.

- Jeste li vi Danijela? - upitao je.

- Jesam.

Više me nije ni pogledao. Ostavio je ogromnu košaru, vratio se po još jednu, pa ponovno i po treću, i tako sve dok pet košara cvijeća nije smjestio u moj ured. Kolegice su zavidno gledale u to cvijeće, a ja sam nemoćno slijegala ramenima.

- Danijela, zove te neki Neven - znakovito je naglasila kolegica i gurnula mi slušalicu u ruku.

- Dobro jutro. Želim ti ugodan dan - nježno je rekao.

- Hvala. Nisi li malo pretjerao s cvijećem? - nasmijala sam se.

- S kakvim cvijećem? - pretvarao se da ne zna o čemu pričam.

- Ako je tako, i ja tebi želim ugodan dan.

Vidjela sam da su se kolegice redom pretvorile u uho pa sam brzo prekinula razgovor. Nisam htjela da shvate tko mi je poslao to cvijeće. Kad sam odložila slušalicu, ustale su od stola i redom pregledavale košare. Nije bilo teško shvatiti što im se mota po glavi pa sam ih preduhitrila. Prije nego što su postavile bilo kakvo pitanje, drsko sam im se obratila:

- Nekome nešto nije jasno?

Bez ijedne riječi vratile su se za svoje kompjutore i zabile glavu u tastature.

Nisam si znala objasniti što sam u tom trenutku osjećala. Godila mi je pažnja koju je Neven pokazao, ali s druge strane u meni se probudila ljutnja. Nije mi smetalo što ima novca pa se njime razbacuje i šalje mi toliko cvijeća. Smetalo mi je što se pretvara da nema pojma tko mi je sve to poslao. Takvo ponašanje bilo mi je jadno.

Ako me je već tako pokušao osvojiti, zašto se sada srami? I kakvi su to moderni muškarci kojima je neugodno reći djevojci da im se sviđa, razmišljala sam.

Otvarala sam pristigle mailove, a drugim okom pratila što kolegice rade. Zadubile su se u posao, no povremeno bih osjetila neki njihov pogled. Kao da su htjele reći zašto se pravim važna.

Znala sam da će Neven ponovno zvati, no nisam se htjela natezati s njim. Uostalom, niti sam ga tražila da mi sve to pokloni niti ću si dopustiti da me zato netko gnjavi. Ako želi pričati sa mnom, neka me nađe. Razgovore pred tolikim auditorijem sigurno si neću dopustiti, pomislila sam i rekla tajnici da svim strankama kaže kako sam uzela slobodan dan. I doista, cijeli sam je dan slušala kako odgovara "Danijela je danas slobodna. Ne znam hoće li doći, nazovite kasnije". Oko tri sata, kad joj je već dosadilo odgovarati jedno te isto, prišla je mom stolu i šapnula:

- Ne želim ti pametovati, ali ovaj naziva cijeli dan. Baš je uporan. Jasno mi je da ti je on poslao cvijeće i da nešto izvodiš kad mu se ne želiš javiti. Ali, molim te, okončaj moje muke. I bez objašnjavanja s njim imam posla preko glave.

- Oprosti, ništa ne izvodim, samo mi se ne sviđa način na koji me želi šarmirati. Kad sljedeći put nazove, daj mu moj broj mobitela i riješila si ga se!

Pola sata kasnije direktor me pozvao u svoj ured. Slutila sam nevolje i srce mi je bilo u peti kad sam pokucala na njegova vrata. Problijedjela sam kad sam u fotelji nasuprot direktorove ugledala Nevena.

- Sjedite, Danijela. S Nevenom ste se, koliko se sjećam, upoznali?

- Da.

- Zašto onda ne odgovarate na njegove pozive?

- Jer ne miješam privatni i poslovni život. A Nevena sam upoznala na zabavi koja nije imala veze s poslom - rekla sam bez razmišljanja.

- Moj prijatelj mi je već sve ispričao, ali pogrešno ste shvatili. Ne zove vas privatno, nego zbog posla.

Pogledala sam u Nevena, koji mi se blesavo smijuljio. Od muke sam ga poželjela pljusnuti.

- Je li i onaj cvijetnjak u mom uredu dio posla? - ironično sam upitala.

- Za cvijetnjak ne znam, ali za posao sam siguran. S Nevenom ćete ubuduće blisko surađivati i molim vas da svaki njegov poziv ozbiljno shvatite. I prihvatite! - naglasio je zadnje riječi.

Dva sata kasnije, kad sam već bila kod kuće i uvaljena u svoju kutnu garnituru čitala knjigu, zazvonio je moj mobitel. Bio je to Neven.

- Nisam te htio poniziti pred direktorom. Kako nisi odgovarala na moje pozive, morao sam nekako doći do tebe. Sada vidim da je to bilo pogrešno. Oprosti! - tiho je rekao.

- Mogao si se, primjerice, ne praviti lud kad sam ti rekla da si pretjerao s cvijećem. I zašto si ga slao pa se poslije pretvarao da nemaš pojma o tih pet košara?

- Namjera mi je bila zbuniti te, a ispao sam glup - iskreno je priznao.

- Čudan način udvaranja - hladno sam rekla.

- Nije, vjeruj mi. Ovo je samo greška u koracima. Mogu li se nekako iskupiti? - zvučao je kao dječak kojeg su uhvatili s prstima u pekmezu.

- Možeš, naravno - odjednom mi je postao simpatičan.

Pozvala sam ga da popijemo kavu i jedno drugome pružimo ruku pomirenja. Povjerovala sam da je riječ o nespretnosti. Neven je već sjedio u kafiću kad sam stigla. Bez odijela, kravate i skupih cipela, jedva sam ga prepoznala. U trenirci i sportskoj majici izgledao je kao muškarac koji bi mi se mogao svidjeti. Kao netko u koga bih se mogla i zaljubiti. Tu kavu, kao i druga pića koja su se redala, ispijali smo do ponoći. Prva sam pogledala na sat i sledila se zbog spoznaje kako ću sutra kasniti na posao.

- Čemu takva reakcija? To samo znači da je druženje bilo vrlo ugodno - zaključio je.

- To znači i da neću leći prije jedan i da neću ustati na vrijeme. Ili ću, u najboljem slučaju, prvih nekoliko radnih sati drijemati na poslu - odgovorila sam.

- Ne trebaš se uzrujavati. Danas sam razgovarao s tvojim direktorom i neće biti problema ako sutra zakasniš. Ionako imamo puno toga obaviti pa ćemo reći da smo ranim jutrom počeli raditi - htio me umiriti.

- Što točno podrazumijeva naš posao? - nepovjerljivo sam upitala.

- Znači da možeš odspavati, a ja ću reći da smo već počeli dogovarati nove projekte. Kako te direktor upozorio, moje pozive trebaš ozbiljno shvatiti - smijao se.

- Malo je kasno i ne pratim što mi želiš reći. Možeš li biti konkretniji?

- Želimi da noćas spavaš kod mene. Ujutro ću te odvesti kući da se preodjeneš i onda te vozim na posao - nije okolišao.

- Hvala, ali radije bih spavala u svom stanu - odbila sam ga.

- Kako želiš, ali jutarnju kavu sa mnom nećeš izbjeći.

I doista me nazvao čim sam u osam ujutro sjela za svoj stol. Još nisam ni uključila kompjutor, a moj mobitel je već zvonio. Bio je opušten i nasmijan. Ni traga onom muškarcu koji je dan ranije sjedio u uredu mog direktora. Od te jutarnje kave Neven i ja gotovo se i nismo razdvajali. Mjesec dana kasnije preselila sam se k njemu. Nakon dva mjeseca zajedničkog života uvjerio me da dam otkaz. Nitko time nije bio iznenađen, osim moje sestre. Jedino se ona nije mogla načuditi kako sam odjednom zaboravila sve priče o ravnopravnosti u braku, zajedničkoj stečevini, stvaranju i slično.

- Govorila sam ti da je lijepo pored sebe imati bogatog muškarca. Sada si se napokon uvjerila u slast bezbrižnog života - rekla je.

- Odustala sam od svojih principa kako bih ugodila Nevenu.

Pokušala sam joj objasniti da to čine ljudi koji se vole jer ugađanje voljenom muškarcu ne bi smjelo biti teško.

- Takvome bih i ja ugađala - zaključila je moja sestra.

Život na visokoj nozi, koji mi je Neven omogućio, nije bio površan kako sam ga ranije zamišljala. Kokteli, izlasci, razna humanitarna događanja, skupa odjeća, sve je to zaokupilo moje dane. Ni o čemu nisam trebala brinuti jer je Neven ispunjavao sve moje želje. Vrlo brzo zaboravila sam jurnjavu do posla, zahtjevne klijente, nagomilane račune koji su me čekali svaki mjesec, učestale i ponekad naporne telefonske pozive, plaću koja je redovno kasnila. Sve je to sada bilo iza mene. Uz Nevena sam imala sve i ni o čemu nisam trebala razmišljati.

No, idila nije dugo potrajala. Nakon jedne zabave upozorio me da sam previše vremena posvetila njegovu znancu. Iako se nisam sjećala ni kako se taj muškarac zove, Neven je navaljivao da mu do detalja ispričam o čemu smo razgovarali. I tako je iz dana u dan njegova priča bila sve dramatičnija. Naposljetku je tvrdio da sam mu se smješkala i zavodila ga puni sat.

- Čemu sve ovo? Možda sam popila koju čašu vina previše, ali ni s kim nisam razgovarala jedan sat. A taj muškarac o kojemu toliko pričaš uopće me se nije dojmio. Ne sjećam se ni kako se zove - odgovorila sam.

- Sve ću ti dati, ali neću dopustiti da od mene radiš budalu. Ni tebi niti ijednoj drugoj - mahao mi je prstom pred nosom.

- Mislim da od muhe radiš slona. Zašto bih od tebe radila budalu?

- Ne želim raspravljati o tome, ali moje upozorenje shvati ozbiljno. Ponovi li se to još koji put, spakirat ćeš svoje stvari i vratiti se odakle si i došla - šokirao me.

Muškarci znaju svakako reagirati kad se osjete ugroženima. No sve ima svoje granice, pa i ova njegova drskost, pomislila sam.

- Mogu i odmah otići - uzvratila sam mu istom mjerom.

Normalni bi se parovi nakon ovakvih riječi dobro posvađali. Zadnje što sam očekivala bilo je da će Neven pasti na koljena i obgrliti moje noge. Plačljivim je glasom govorio da bi mu bilo lakše kad bih ga ubila nego ostavila.

- Ne odlazi! Bez tebe ne mogu živjeti! - zavapio je.

- Nevene, smiri se. Mislila sam da mi tom suludom ljubomorom želiš pokazati koliko ti je stalo do mene - zamuckivala sam.

Kako nije prestajao plakati, kleknula sam pored njega i zagrlila ga.

- Nikamo ne idem, znaš koliko te volim. Cijeli bih svijet okrenula naopačke samo da budemo sretni - umirila sam ga.

- Obećaj mi da nikad nećeš otići - jecao je.

- Obećajem - rekla sam i osjetila neku čudnu zebnju.

Kad mi je ponovo napravio sličnu scenu, u sebi sam brojala do deset. Svako malo uhvatila bih se kako izbjegavam svađe i šutim. Ali njegovo je ponašanje postajalo sve čudnije. Predbacivao mi je svaku sitnicu, govorio da u teretani vježbam zato što se želim nekome sviđati. Više mu se nisu sviđale ni haljine koje mi je on kupio. Smatrao ih je preizazovnima i vrijeđao me riječima da u njima izgledam kao obična sponzoruša.

Prva godina našeg zajedničkog života bila je ispunjena mojim pravdanjima i objašnjavanjima gluposti kojima se Neven zamarao. Kako više ni obične kave sa sestrom nisu prolazile bez svađa i paranoične ljubomore, shvatila sam da mi s njim nema sreće.

Ionako me gotovo ništa više ne veže uz njega. Kuća, bazen, skupa odjeća, sva čuda kojima me obasipa ne mogu nadomjestiti ljubav koje više nema. Živim s čovjekom koji sam sa sobom ne može izaći na kraj, priznala sam si.

Neven je u svakome s kim bih razgovarala vidio suparnika. U najobičnijem bi pozdravu vidio požudne muške poglede i stalno ponavljao da su se svi urotili protiv njega. Ta paranoična slika u njegovoj je glavi bila sve jača i ja sam si nakon godinu dana takvog života priznala da živim s muškarcem čija psiha vapi za liječenjem. Zato sam mu prvom prilikom kad je bio opušten i nasmijan predložila da posjeti psihijatra. Reagirao je burno, kao da sam ga polila kipućom vodom. Skočio je sa stolca i istodobno vikao i mahao rukama.

- Nisam ja lud? Kako si se usudila takvo što i pomisliti? Znam što namjeravaš! Želiš se udati za mene, proglasiti me neuračunjivim i sve mi uzeti. E, neće ići, koliko god te volim - urlao je po kući.

Njegova impulzivna reakcija bila je kap koja je prelila čašu mog strpljenja.

- Ne želim se udati, posebice ne za tebe. Milijun puta si me uvrijedio svojim ponašanjem i ne želim se takvome zaklinjati na vjernost. Dosta mi je tvojih paranoja i histerija, baš kao i plača i preklinjanja koji potom slijede. Ne želim više slušati kako su se svi, pa i ja, urotili protiv tebe - i ja sam galamila na njega.

Neven je, kao i svaki put kad bi sve istresao iz sebe, pao na koljena i plakao, a ja bih se po stoti put spustila i tješila ga. No, za razliku od takvih prijašnjih scena, ovaj put sam se gadila sama sebi. Naposljetku sam prelomila, ustala i hladno rekla da odlazim.

Nakon godinu dana života u paklu osjećala sam se kao da u sebi više nemam ni trunke životne energije, kao da je sve ono pozitivno Neven isisao svojim nerealnim strahovima. Zato sam se taj dan spakirala. Nisam ga mogla razuvjeriti da u mom životu ne postoji drugi muškarac. Zato je i urlao kako ću se podvijena repa vratiti čim ostanem bez novca.

Naravno da mu se nemam namjeru vratiti, čak i ako uskoro ne nađem novi posao. Radije bih gladovala nego sve to još jednom prolazila. No, Neven se s mojim odlaskom nije smirio. Nazivao me svaki dan sve dok nisam promijenila broj mobitela. Kulminacija njegova ludila bila je kad je Ireni dao otkaz. Moju je sestru smatrao odgovornom za to što sam ga ostavila. Pozvao ju je u svoj ured i urlao da me s lakoćom mogla spriječiti, ali nije to htjela. Moja, svim mastima premazana sestra, taj se dan tresla od šoka kad je došla doma. Moje je isprike prihvatila, no i ja sam bila svjesna da njima ne može platiti račune.

- Tek sada shvaćam da si luđa od mene - rekla je kad se malo smirila.

- Možda je to istina, ali samo ti pokušavam pomoći. Zbog mene si ostala bez posla - tiho sam odgovorila.

- Ostala si bez Nevena i bez posla, a unatoč svemu, razmišljaš o meni - čudila se.

- Naravno, pa ti si mi sestra - zagrlila sam je.

- Znaš da ću ja naći nekoga tko će platiti moje račune, no s tobom je to malo veći problem. Umjesto da zaboraviš te sitne probleme s Nevenom i lagodno živiš, za svoje ćeš račune rintati do mirovine - slegnula je ramenima.

Drugačiji odgovor, istina, od nje nisam ni očekivala. Jer, nas dvije smo se u svemu razlikovale, a najviše, vidim to sada, u poimanju ljubavi.

- Šalim se, sestrice. I budi uvjerena da u meni imaš najveću podršku. Jednom ćeš sigurno naći muškarca koji te zaslužuje! - poljubila me.