ISTINITA PRIČA: 'Zavoljela sam ubojicu svoje kćeri, zajednička tuga ujedinila nas je u ljubavi!'

Danas je deseta godišnjica smrti moje kćeri. Sjedim u naslonjaču, u srcu mi bol, u glavi kaos.

Ustala sam ranim jutrom, otišla u cvjećarnicu po naručeni buket bijelih ruža, odnijela ih na grob i plakala, dugo plakala. Danas mi je jednako teško kao i onoga dana kada su lijes s tijelom moje jedinice polagali u hladni grob. Tuga koju osjećam neizmjerna je, neizreciva riječju.

Govorili su mi kako će mi s vremenom biti lakše, ali prevarili su se. Bol za djetetom nikad ne može minuti, ona je stalno tu, bode poput oštrice, rana stalno peče i krvari. Stalno razmišljam kako je sudbina bila nepravedna, kako je trebala uzeti moj život, a ostaviti Viktorijin.

Iz razmišljanja i sjećanja trgne me Ivin glas.

- Bojana, jesi li u sobi? - čujem ga gdje me doziva.

- Gore sam, dođi - odgovaram dok rukom brišem suze s obraza.

- Upravo stižem s groblja. Prekrasan je buket koji si odnijela. Ja sam odnio crvene ruže, nadam se da se nećeš ljutiti? Evo i jedna za tebe - odjednom ispod košulje izvlači prekrasnu, crvenu ružu, poljubi je, a potom mi je stavi u ruke.

- Oprosti mi, draga, zbog svega - ispričava se po tko zna koji puta.

- Odavno sam ti oprostila - odgovaram dok primam ružu.

- Volio sam je svim srcem upravo ovako kao što volim tebe. Svjestan sam koliko to ludo zvuči, ali nadam se da me razumiješ.

- Razumijem te, bolje od ikoga. Misliš li da bih nakon svega što se dogodilo bila s tobom kad te ne bih razumjela?

- U pravu si, zagrli me - govori i privija se uz mene.

Grlim ga čvrsto, snažno. Zajedno plačemo, jedno drugome poljupcima brišemo suze. Život se na neki način poigrao s nama, a zajednička tuga na kraju nas je ujedinila u ljubavi.

****

Tog kobnog dana sjedila sam u uredu kada se oglasio telefon.

- Jesam li dobio gospođu Bojanu M.? - začula sam nepoznati muški glas s druge strane linije.

- Bojana je pri telefonu - odgovorila sam.

- Ovdje inspektor Samir G. - predstavio se.

Na spomen njegove funkcije odmah mi se smrknulo. Prva pomisao bila je na Sašu, moga supruga. On je uvijek imao problema s policijom, zbog njega sam doživljavala brojne neugodnosti.

- Recite mi, molim vas, što je Saša opet učinio? - pitala sam preko volje jer zapravo nisam ni željela saznati što je ovaj put skrivio.

- Saša? Ne zovem vas zbog Saše - rekao je muškarac.

- Ne zovete? - začudila sam se.

- Ne. Zovem vas zbog Viktorije M. Vi ste joj majka?

- Da - jedva sam odgovorila koliko me tog trenutka uhvatila panika.

- Možete li otići s posla i doći kući? - nastavio me ispitivati tonom od kojeg mi se ledila krv u žilama.

- Da - odgovorila sam, a suze su mi već krenule niz obraze. Ništa nije nagovještavalo dobro.

- Gospodine, što se dogodilo s Viktorijom? - zamuckivala sam od neopisivog straha koji me obuzeo.

- Gospođo, ne možemo razgovarati ovako preko telefona. Dođite kući čim prije možete, ondje ću vas čekati i sve vam objasniti - rekao je muškarac, a potom prekinuo vezu.

Poput luđakinje sam napustila ured, otrčala k šefici i zatražila slobodan dan. Zaboravila sam uzeti i torbicu i jaknu, ali ništa mi od toga ionako nije bilo važno. Kad je bila u pitanju moja Vitkorija, sve ostalo nije imalo nikakav značaj. Trčala sam cijelim putem koliko su me noge nosile.

U dnevnom boravku već su sjedili suprug i dvojica nepoznatih muškaraca. Suprug je bio blijed poput krpe. Nije me ni pogledao kad sam ušla i pozdravila.

- Gospodo, što se događa? Recite mi, preklinjem vas - više nisam mogla izdržati tu silnu neizvjesnost.

- Ja sam Samir - rekao je visoki muškarac, pružio mi ruku, a potom me zamolio neka sjednem.

Poslušala sam ga.

- Možete li mi napokon reći o čemu se radi?

- U polju makova izvan grada pronašli smo mrtvo tijelo vaše kćeri - rekao je inspektor bez ikakve riječi uvoda.

Vrisnula sam, ustala. Saša je ispružio ruke prema meni i pokušao me zagrliti, ali ja sam ga odgurnula. Vrištala sam kao da krikom mogu poništiti inspektorove riječi. Potom sam se onesvijestila.

****

Sašu sam upoznala kao mlada djevojka. Bio mi je prva ljubav, prvi muškarac s kojim sam bila bliska. Zavoljela sam ga svim srcem i jedina želja bila mi je buditi se i lijegati uz njega.

Oduvijek je bio divlji, vjetropir, djevojke su ludjele za njim, ostavljale mu svoje brojeve telefona. Osmjehivao se svakoj, ali samo se meni kleo na vječnu ljubav. Rekao mi je da sam mu ukrala srce i da samo mene želi odvesti pred oltar. Bila sam mlada, zaljubljena preko ušiju, vjerovala mu svaku riječ. Kad me zaprosio, bila sam na sedmom nebu od sreće i s ponosom prihvatila prsten koji mi je ponudio.

- Bojana, jesi li potpuno poludjela? Želiš se udati, a što je s planovima za studij? - bile su prve majčine riječi kad je saznala kakve su mi namjere.

- Što će mi studij? Jedina želja mi je udati se za Sašu - odvratila sam s osjećajem ushita.

- Udati se uvijek stigneš. O tome još i ne razmišljaj, najprije moraš završiti studij kad si se već upisala - rekao je otac.

- Da bih postala supruga i majka, nije mi potreban studij. Želim živjeti s voljenim čovjekom. Saša ne želi čekati dok završim studij. Želi me oženiti odmah - objašnjavala sam u ludom zanosu.

- Da te voli, ne bi požurivao s brakom, bio bi spreman čekati da diplomiraš - naglasila je majka.

- Mama, ne želim studirati. Nikad nisam bila ambiciozna poput tebe i tate. Meni je u životu dostatno voljeti i biti voljena. Meni je ljubav sve - i danas se jasno sjećam kako sam trabunjala.

- Bojana, od ljubavi se ne može živjeti. Ne budeš li studirala, gdje ćeš naći posao sa završenom gimnazijom? - mama je bila vidno ljutita zbog vijesti koju sam im rekla.

Sve je bilo uzalud. Ludo srce i uzavrela mladenačka krv nisu slušali. I tako sam, umjesto na studiju u glavnom gradu, završila u trošnoj kućici Sašinih roditelja. Nije mi smetalo što u njihovoj kući nemam komfor na kakav sam navikla kao jedinica u imućnoj obitelji. Držala sam da materijalne stvari nemaju vrijednost te da mogu biti sretna dokle god se Saša i ja beskrajno volimo. Na žalost, ona divna ljubav koju smo oboje ćutili kad smo se vjenčali nestala je nakon samo mjesec dana braka.

Saša je stolar i zaposlio se odmah nakon srednje škole. Ali njegova plaća nije bila dostatna ni za njega samoga, a kamoli da uzdržava ženu. Kad sam ga prvi put zamolila neka mi ostavi nešto novca za vlastite potrebe, samo se nasmijao.

- Za kakve potrebe? Uzdržavam te, a sad bi još od mene tražila i za luksuz na kakav si navikla. Draga moja, prevarila si se, ne ide to kod mene tako - odgovorio je.

- Saša, što ti je? Neću valjda tvoje roditelje tražiti za najosnovnije ženske stvari?

- Smiješno! Zašto bi tražila od mojih roditelja kad imaš svoje? Uostalom, ako ti oni ne žele dati, zašto bi ti dali moji roditelji ili ja?

- Zato što si mi ti suprug i što su moji troškovi i tvoji, odnosno naši zajednički.

- Stvarno? Lijepo si to smislila. Kad budeš zarađivala, tada ćeš imati pravo na troškove, a ne dok si u ovoj kući poput parazita - osmjehnuo se ironično.

Ni danas ne mogu shvatiti kako mi te njegove riječi nisu bile dovoljne da se okrenem i zauvijek ga napustim. Rasplakala sam se jer me silno povrijedio, ali njega to nije dirnulo. Izišao je iz kuće, zalupio vratima i vratio se tek iduće večeri. Tada se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Sve sam mu oprostila, uvjerena da nas čekaju bolji dani.

****

Kad sam došla k sebi, ležala sam na krevetu u spavaćoj sobi. Saša je sjedio na podu pored mene. Sve mi je nekako bilo mutno, nejasno.

- Imala sam noćnu moru. Sanjala sam da je naša Viktorija mrtva - tiho sam rekla dok sam polako ustajala iz kreveta.

- Nisi imala noćnu moru - i njegov je glas bio iznimno tih.

- Što? - kriknula sam.

- Ne znaju još točno što se dogodilo, čeka se izvještaj obdukcije - Saša mi je ponovio informacije koje je dobio od inspektora.

- Tko bi naudio našoj Viktoriji? Zašto? Reci mi, zašto? Ne, to ne može biti istina. Moja je jedinica živa i zdrava. Želim je vidjeti, moram je vidjeti - ponavljala sam kao u bunilu.

- Bojana, kada si je vidjela zadnji put? Morat ćeš i ti dati iskaz na policiji - objašnjavao mi je.

- Sinoć. Nakon večere je otišla u svoju sobu, a ja u krevet. Nisam je poslije više čula. Jutros sam kasnila na posao, nisam zavirila u njezinu sobu, kako to ponekad činim. Tijekom prijepodneva planirala se naći u gradu s prijateljicom na kavi - glasno sam se prisjećala planova svoje kćeri.

- Kad sam ja jutros krenuo na posao, u kući je vladala tišina. Mislio sam da Viktorija spava, kao i uvijek u to vrijeme. Inspektor je rekao da je mrtva više od deset sati. To znači da je izašla iz kuće usred noći - govorio je Saša.

- Zašto bi izlazila noću a da nam se ne javi? Uvijek se javljala kad je nekamo išla.

- Ne znam odgovor na tvoje pitanje.

- Možda su se zabunili, možda se ne radi o našoj kćeri? Jesi li provjerio, jesi li je nazvao na mobitel? - nizala sam pitanja koja su mi padala na pamet.

- Bojana, dakako da smo sve provjerili. Na žalost, naša kći je mrtva. Išao sam identificirati tijelo prije nego što si se ti vratila kući s posla. Zadesila nas je strašna nesreća, silna tuga. Sada se moramo držati zajedno, biti čvršći no ikad - bodrio me Saša.

Toga smo dana nakon dugo vremena, ujedinjeni u nesreći i žalosti, ponovno bili pravi supružnici.

Dva dana kasnije izručili su nam tijelo naše pokojne jedinice. Sahranili smo je kako to nalažu običaji. Bila sam izvan sebe od bola, stalno pod lijekovima. Saša je sve organizirao, brinuo o svemu. Jedino što sam ja željela bilo je leći u zemlju pored svoje kćeri. Rezultat obdukcije pokazao je da je Vitkorija preminula od udarca koji je zadobila u glavu te da je tijelo premješteno s mjesta na kojem se dogodila smrt.

****

Ti bolji dani za naš brak nikako nisu dolazili. Saša je sve češće kući dolazio pripit i istresao se na meni. Optuživao me da sam ja kriva za naš loš život, da od mene nema nikakve koristi i stalno ponavljao da je pogriješio kad me oženio. Ni sama ne znam što sve nisam pokušala u namjeri da ga udobrovoljim, sve uzalud.

Nisam znala što bih. Tisuću puta mi je došlo da ga ostavim i vratim se roditeljima, ali bila sam previše ponosna da bih to učinila. I tako sam šutjela i trpjela, bila njegov otirač na koji je otresao sve što bi mu smetalo. Kad bih mu predložila da i ja nađem posao kako bismo mogli bolje živjeti, govorio je da samo tražim načina da se maknem iz kuće. Bio je to pakao od života, ali nikoga osim sebe nisam za to mogla kriviti.

Nakon tri godine braka rodila sam Viktoriju. Ona je postala moj smisao života. Činilo mi se da nekako drukčijim očima gledam svijet. Više mi nisu smetali ni stalni prigovori svekra i svekrve, ni Sašino opijanje. Svu ljubav usmjerila sam na svoje dijete.

Roditelji su me u suprugovu domu prvi put posjetili tek kada sam iz bolnice došla kući s Viktorijom u naručju. Od tada više nisam morala krasti od vlastitog supruga kad bi popio kako bih imala za najosnovnije. Svaki put kad bi došli posjetiti unuku, ostavili bi mi popriličan iznos. Bili su inteligentni ljudi, brzo su shvatili da mi je i samoj jasno koliki je promašaj moj brak.

- Bojana, unatoč svemu što si učinila protivno našoj volji, imaš dom čija će ti vrata uvijek biti otvorena - rekao mi je otac jednom prilikom kad sam ih ispraćala.

- Kćeri draga, želiš li, vrati se kući - i majka me čvrsto zagrlila i privila uza se.

Zahvalila sam im, a kad sam se vratila u kuću i kad je Viktorija zaspala, isplakala se kao nikada ranije. Više od ičega na svijetu željela sam se vratiti u roditeljski dom, ali nekako sam ipak vjerovala da je za Viktoriju bolje da njezini roditelji žive zajedno. Ona nije bila kriva što je njezin otac bio pijanac, propalica koja nije vodila brigu ni o kome osim o sebi. Ona je bila tako malena, nevina, zaslužila je sve dobro ovoga svijeta, svu moguću ljubav. Ni sama ne znam zašto, ali stalno sam se nadala da će se Saša promijeniti, postati bolji suprug, a prije svega bolji otac.

Vrijeme je prolazilo, a on sve više propadao. Bilo je dana kada uopće nije bio svjestan da ima suprugu i kćer, u kakvom je stanju bio. Preklinjala sam njegove roditelje da mi pomognu poslati ga na liječenje. Na žalost, bila je to još jedna uzaludna misija jer su njegovi držali da Saša nije alkoholičar ako ponekad popije, kao što su i oni sami činili.

Jednog dana skupila sam hrabrost i kad je Saša ustao, zapodjenula razgovor.

- Ne ostaviš li se pića, ostavit ću te. Uzet ću našu kćer i nikad je više nećeš vidjeti - rekla sam odlučno.

Samo se kiselo nasmijao.

- Uzalud se prijetiš, znam da to nikad ne bi učinila - odgovorio je i najžalosnije od svega bilo je što je bio u pravu.

****

Godinu dana nakon što smo sahranili Vitkoriju, policija nas je obavijestila da je otkriven ubojica naše kćeri. Kako li smo se samo iznenadili kad su nam rekli da se radi o našem susjedu Ivi, koji je bio petnaest godina stariji od Viktorije. Čim sam čula da je u pritvoru, morala sam ga vidjeti. Onoga trenutka kad me ugledao, zaplakao je kao kišna godina.

- Oprostite, susjeda, preklinjem vas, oprostite. Volio sam je, volio svim srcem i dušom - rekao je.

- Volio si je toliko da si je ubio? - bila sam ironična.

- Nisam je ubio, bio je to nesretan slučaj. Viktorija i ja bili smo u vezi, ali smo to tajili jer smo se bojali da ćete se protiviti našoj ljubavi s obzirom na moje godine. Kad ste vi i susjed zaspali, došla je k meni. Tako je uvijek običavala. Poštovao sam njezinu mladost, njezinu ljepotu. Često smo provodili noći zagrljeni, ali nikad do te noći nismo išli dalje bez obzira na to koliko sam je želio.

Te mi je večeri rekla da želi biti sa mnom kao žena s muškarcem, da je spremna predati mi se i tijelom. Bila je presretna što smo se zbližili i na takav način i s druge strane žalosna što ne može prespavati kod mene i sa mnom dočekati jutro. Kad sam je krenuo ispratiti, okliznula se na krišku naranče koja joj je ispala, pala i glavom udarila o rub stepenice.

Bio je to udarac na kobnom mjestu, izdahnula je za nekoliko trenutaka. Liječnik sam, a nisam joj mogao pomoći. Bio sam izvan sebe, bojao se optužbi i gubitka posla ako pozovem policiju i prijavim što se dogodilo. Držao sam da njoj ionako ne mogu pomoći, a sebi ću odmoći. I tako sam se odvezao u polje i ostavio njeno tijelo ondje među makovima. Ona je bila cvijet, pripadala je među cvijeće - ispovijedao se.

- Znam, pogriješio sam i kajat ću se dok sam živ. Više nisam mogao izdržati taj silan teret i morao sam priznati što sam učinio. Nije mi važno što će me zatvoriti, što ću izgubiti posao i više nikad neću moći raditi kao liječnik, ništa mi nije važno osim toga da mi oprostite - ridao je od tuge.

Njegove suze nisu bile lažne. Mogao je i dalje skrivati svoju tajnu, nikad ne priznati da je prijatelja zamolio da lažira izvještaj s obdukcije, u kojem je pisalo da Vitkorija nije imala seksualni odnos. Ali, savjest mu nije dala mira.

Prvobitna ljutnja koju sam osjećala prema njemu na kraju se pretvorila u sažaljenje. Nikako nisam mogla shvatiti zašto mi je Viktorija skrivala vezu. To što je Ivo stariji meni sigurno ne bi smetalo. Na svojoj sam koži osjetila ludost ljubavi i što čine Amorove strelice kad te pogode u srce.

Ivo je bio osuđen za ono što je učinio, odslužio svoju kaznu.

****

Možda Sašu stvarno nikad ne bih ostavila da moji roditelji toga ljeta nisu stradali u prometnoj nesreći. Otac je preminuo na licu mjesta, majka tri dana kasnije. S obzirom na to da sam bila jedinica, naslijedila sam svu njihovu imovinu. Kad sam Saši predložila da se preselimo u njihovu kuću, odbio je.

- Ne pada mi na pamet živjeti u ženinoj kuću. Prodaj to što imaš, a novcem ćemo popraviti ovu kuću - nije samo iznio prijedlog, nego je na tome inzistirao.

Neko sam vrijeme čak i razmišljala o tome, srećom pa sam se predomislila. Kad je jedne večeri došao kući prilično pripit i po tko zna koji put me ošamario, donijela sam odluku i ostavila ga. Uzela sam Viktoriju u naručje, spakirala naše stvari i otišla. Bio je pravi užitak ponovno živjeti u toj prekrasnoj kući koja je naspram Sašine bila prava carska palača. I konačno mi više nitko neće moći prigovarati za sve što učinim, tu sam bila svoj na svome.

Od trenutka kad sam napustila Sašin dom odlučila sam potpuno promijeniti život. Osobno nisam bila nitko i ništa, ali pokojni roditelji bili su uvaženi građani, a ja njihova jedinica. Brojne važne ljude poznavala sam iz dana dok sam još bila dijete. Znala sam kolike je usluge pokojni otac mnogima činio te sam se odvažila i pokucala na njihova vrata. Nisu mi ih zatvorili. Dobila sam posao kao tajnica kod starog očevog prijatelja. Viktoriju sam smjestila u vrtić i napokon postala odgovorna sama za sebe i svoju kći.

Saša me nekoliko mjeseci nije tražio. Znao je kamo sam otišla, ali nije ni nazvao da bi se raspitao kako je Viktorija. Kad je totalno pao na dno i svojom plaćom više nije mogao podmirivati dugove, doselio se k meni. Kleo mi se da će se promijeniti, da ćemo sve troje započeti novi, sretniji život. Ponovno sam bila naivna, ponovno mu povjerovala. Nekoliko dana čak se normalno ponašao pa sam se gotovo uljuljkala u uvjerenju da se promijenio. Na žalost, bilo je to samo zatišje pred oluju.

Više se i ne mogu sjetiti koliko su me puta zvali iz policije zbog nereda koji bi napravio u alkoholiziranom stanju. Odavno sam prestala i brojiti koliko sam novca potrošila da bih podmirila njegove dugove za alkohol i štetu koju je znao počiniti po kafićima.

Najgore od svega bilo mi je kad bih vidjela oči svoje kćeri pune suza zbog pijanog oca. Tada bih je tješila, nastojala je uvjeriti da će se i on jednom promijeniti, postati bolji čovjek, iako sam i sama znala da je to nemoguće. Nisam željela da ga zbog toga mrzi. Kad je Viktorija izrasla u djevojku, počela je drukčije razmišljati.

- Mama, ti si pametna i lijepa žena, sigurno si mogla imati puno boljih muškaraca. Zašto nisi ostavila oca? - otvoreno me pitala.

- Bi li mi ikad oprostila da si odrastala bez oca? - odgovorila sam pitanjem.

- Obje znamo da ga ionako nikad nisam imala - odgovorila mi je.

Razumjele smo se, obje znale što je ona druga željela reći, nastavile živjeti s njim takvim kakav je bio.

****

Deset mjeseci nakon što je Viktorija sahranjena, podnijela sam zahtjev za razvod braka i uskoro okončala i taj ružni dio svog života. Bez obzira na to koliko se u prvim danima činilo da nas je ta strašna nesreća ponovno povezala, sve se uskoro vratilo na staro. Više to nisam mogla ni željela podnositi. Beskrajna tuga bila mi je sasvim dovoljna.

Izbacila sam ga iz svoje kuće, odlučila zauvijek mu reći zbogom. Prva kojoj se Ivo obratio nakon što je ponovno bio slobodan čovjek bila sam ja. Godinama smo se poznavali, puno puta mi je priskočio u pomoć kad bi čuo naše svađe. Bez obzira na to što je mlađi od mene, tuga koju smo oboje doživjeli nekako nas je povezala.

Jedne večeri dok smo sjedili na balkonu i pili kavu, primaknuo se k meni i počeo me ljubiti. Uzvratila sam mu poljupce. Tada sam nakon dugo godina ponovno bila fizički bliska s muškarcem. Ivo mi je otvorio jedna nova vrata užitka za koja nisam ni znala da postoje. Bolje nego itko drugi mogla sam shvatiti zašto ga je zavoljela moja jedinica. Bio je tako drag, iskren, pošten, nježan, brižan.

Našu smo vezu u početku tajili. Nakon što nas je jednom zgodom vidjela jedna susjeda, ne moram ni opisivati kakve su glasine krenule. Cijelo je naselje brujalo da spavam s ubojicom svoje kćeri. Pokušavala sam ljudima objasniti što je prava istina, uzalud.

Dugo sam zbog toga bila tužna, a onda sam jednoj jutra odlučila da me više neće dirati tuđa mišljenja. Ivina i moja sudbina naprosto je takva, unatoč beskrajnoj tuzi oboje zaslužujemo sreću. Ivo jest čovjek koji je u polju makova ostavio moju jedinicu, ali je istodobno jedini muškarac koji je volio moju Viktoriju. I ne samo nju, nego i mene. Ako sam kriva zbog ljubavi, tada neka mi nebo sudi.