ISTINITA PRIČA: 'Zbog grižnje savjesti povjerovala sam ubojici, sve dok se jedne noći nije ušuljao u moj stan..'

Čim sam završila sa slaganjem novih knjiga na police, javila sam se svojoj šefici i obavijestila ju da izlazim.

- Moram ići na sud - rekla sam. - Ne znam hoću li se stići vratiti na posao.

Ona je odmaknula pramen sijede kose sa čela.

- Ako ne stigneš, ne stigneš - odgovorila je. - U svakom slučaju, mislim da gubiš vrijeme kao svjedokinja u suđenju za ubojstvo.

Uzela sam torbicu i knjigu koju sam posudila i izašla. Moja je šefica imala pravo kad mi je rekla da ću samo izgubiti vrijeme. Nisam bila svjedok ubojstva mlade Marijane, niti sam poznavala Mladena, mladića optuženog da ju je ubio. Ali on je ukrao moj auto u pokušaju bijega. Moj mi je odvjetnik rekao da ću trebati odgovoriti na nekoliko pitanja vezanih uz krađu. Ušla sam u svoj stari auto koji mi je bio ukraden prije nekoliko mjeseci i odvezla se na sud. Kad sam se zaustavila ispred zgrade suda, obuzela me nekakva neobjašnjiva tuga. Upravo je ondje moj muž bio osuđen za zločin koji nije počinio. Nekoliko trenutaka sam ostala nepomično sjediti, ponesena uspomenama.

Imala sam tek osamnaest godina kad sam se odselila iz malog mjesta u Slavoniji i stigla u Zagreb, gdje sam se, nakon završenog studija, zaposlila u gradskoj knjižnici. Živjela sam u velikoj zgradi na istočnom dijelu grada i ondje sam upoznala Borisa. Bio je simpatičan mladić koji je stanovao na istom katu kao i ja. Rekao mi je da živi sam od svoje osamnaeste godine.

- Prije nego što sam tebe upoznao, Lana, nikad nisam shvaćao koliko sam, zapravo, osamljen - rekao mi je jedne večeri. - Ti si tako posebna djevojka, kakvu sam oduvijek želio sresti. Možda je to bilo zbog samoće koju sam i sama osjećala ili možda zbog nedostatka iskustva, no odmah sam pala na Borisov šarm.

Već mjesec dana poslije bili smo vjenčani i preselili smo se u malu kuću nadomak Sesveta. U mjesecima koji su uslijedili Boris je promijenio nekoliko poslova, ali nigdje se nije uspijevao zadržati dulje od nekoliko tjedana. Moja je plaća jedva bila dostatna za plaćanje računa. Ono malo što bi zaradio, moj bi muž potrošio u kafiću ili igrajući biljar.

Počela sam uviđati da je Boris zapravo nezreo i sebičan muškarac, koji se teško nosio s odgovornošću braka. Neprestano sam mu prijetila da ću se razvesti od njega, ali zapravo, nisam bila spremna na razvod. Bili smo u braku šest mjeseci kad me obavijestio da je ponovno otpušten s posla.

- Briga me za taj glupi posao! - žestio se. - Ali Žarko, onaj glupan od mog šefa, optužio me da sam ukrao novac iz blagajne. Rekao sam mu da to nije istina i da me pusti na miru, iako bih ga najradije opalio šakom.

Nakon večere Boris se spremio za izlazak.

- Ali ovog si tjedna svaku večeri bio vani - požalila sam se. - Ako možeš trošiti toliko novca na izlaske, mogao bi platiti i pokoji račun.

On je zakolutao očima.

- Bože mili, ne moramo neprestano visjeti zajedno. Želim malo izaći i prošetati se i to je sve.

Spavala sam kad se Boris vratio. Idućeg jutra netko je pozvonio na vata i Boris je ustao vidjeti tko je. Nekoliko minuta kasnije vratio se u spavaću sobu.

- Lana, slušaj me - šapnuo mi je. - Vani su dva policajca, došla su me uhapsiti.

- Zašto? Oh, Borise, što si učinio?

- Ništa, kunem ti se. Ali netko je sinoć okrao benzinsku crpku. Pronašli su Žarka s prostrijeljenom glavom.

Bila sam užasnuta, a on blijed kao krpa.

- To nisam bio ja, Lana. Molim te, moraš mi vjerovati.

Dodao mi je moju odjeću.

- Pođi sa mnom van i reci policajcima da sam bio kod kuće cijelu večer. Ne mogu dokazati da sam u to vrijeme bio u autu, a ne na benzinskoj crpki.

Drhtale su mi ruke dok sam se odijevala.

- Borise, možda te je netko vidio dok si bio vani. Ako otkriju da im lažemo, bit ćeš u još težoj situaciji. Moramo reći istinu. Istina je uvijek najbolje rješenje.

Kako sam se samo varala. Pronašli su Borisove otiske na francuskom ključu kojim je bio ubijen njegov šef. Ništa nije značilo što je on tvrdio da ga je koristio to jutro na poslu. Svjedoci su potvrdili da se Boris često svađao s ubijenim Žarkom. Na kraju je bio optužen za ubojstvo i osuđen na zatvorsku kaznu.

Dobro se sjećam dana kad mu je bila izrečena presuda kojom je proglašen krivim. Dok su ga odvodili, okrenuo se prema meni i dobacio mi:

- Lana, zašto mi nisi htjela pomoći?

Bio je potpuno izvan sebe, uništen čovjek. Ja sam bila zaprepaštena raspletom događaja, nisam mogla vjerovati da mi se to dogodilo. Mjesec dana nakon početka izdržavanja kazne, Boris je umro bizarnom smrću: od posljedica strujnog udara, zbog neispravnih električnih instalacija na grijalici. Umro je točno dva tjedna prije nego što je uhićen mladić koji je pokušao orobiti benzinsku crpku. Na ispitivanju se slomio i priznao da je kriv za ubojstvo Borisova šefa.

Naglo sam se trgnula i vratila u stvarnost, promrmljavši u sebi:

- Oh, Borise, hoćeš li mi ikad moći oprostiti? Jedna laž mogla ti je spasiti život, ali ja ju nisam bila spremna ispričati.

Počela sam se uspinjati na drugi kat suda. Nekoliko je ljudi stajalo ispred sudnice i čekalo da se vrata otvore. Ponašali su se kao da iščekuju početak neke predstave, pomislila sam. Jedva sam čekala da svjedočenje bude gotovo i da pobjegnem s tog mjesta prepunog ružnih uspomena. Vrata su se otvorila i ja sam našla mjesto u drugom redu. Jedna je žena sjela odmah pokraj mene.

- Jeste li jutros bili ovdje? - upitala me.

Odmahnula sam glavom.

- Oh! - uskliknula je. - Propustili ste ono najzanimljivije. Prikazali su snimke te jadne djevojke. Ni doživotni zatvor ne bi bio dovoljan za tog mladića koji ju je ubio.

- Ali još uvijek nisu sigurni je li kriv - primijetila sam.

Ona se namrštila.

- Kriv je, u to nema sumnje. Naježim se i od samog pogleda na njega.

Na kraju dvorane otvorila su se jedna vrata. Pojavili su se odvjetnik, muškarac sijede kose i iza njega mladić od nekih dvadeset i pet godina, koji je djelovao vrlo smireno. Sjeo je za stol pokraj starijeg muškarca.

- To je on - šapnula mi je žena pokraj mene.

Pogledala sam tog mladića, pokušavajući iščitati zlo s njegova lica. Upravo u tom trenutku on je podigao glavu i susreo moj pogled. Činilo mi se da iz njegovih očiju izvire molba i naglo sam se okrenula, posramivši se što sam ga tako dugo promatrala. Ušao je sudac i sjeo na svoje mjesto. Odmah je jedan policajac pozvan za svjedoka. Nisam slušala što govori, bila sam previše obuzeta prisjećanjem teksta pročitanog u novinama u vezi ubojstva mlade Marijane.

Ona je bila devetnaestogodišnja djevojka koja je živjela s majkom u kući nedaleko od knjižnice u kojoj sam radila. Prošlog se svibnja optuženi Mladen javio na oglas u kojem su tražile nekoga da im uredi vrt. Pokosio je travu i podrezao čemprese, one su mu platile i on je otišao.

Te se večeri Marijanina majka tuširala kad je začula vrisak. Brzo je navukla ogrtač, otrčala u dnevni boravak i ondje ugledala Mladena nagnutog nad njezinom kćeri, s krvavim nožem u rukama. Vrisnula je i on je pobjegao kroz prozor. Te iste noći uhitili su ga na slovenskoj granici u mom autu.

Optuženikova verzija o tome što se točno dogodilo bila je, naravno, sasvim drukčija. On je izjavio policiji da se vratio kući majke ubijene jer gospođa nije imala novca da mu plati odmah nakon obavljena posla. Pokucao je na vrata koja su bila pritvorena. Nitko mu nije odgovorio, no tada je ugledao Marijanu kako klonule glave sjedi na kauču.

- Pomislio sam da se ne osjeća dobro - objasnio je. - Ušao sam, uhvatio je za rame i ona se srušila na kauč. Tada sam primijetio da krvari. Kad je njezina majka uletjela u sobu i vrisnula, uhvatila me panika i pobjegao sam. Pronašao sam automobil nekoliko ulica dalje, provalio u njega i ukrao ga.

Čvrsto se držao svoje izjave da nije vidio nož za koji je majka ubijene tvrdila da ga je držao u ruci. U tom sam se trenutku prisjetila da nož nije bio pronađen. Žena pokraj mene dodirnula mi je koljeno.

- Ona što ondje sjedi je Marijanina majka - šapnula mi je. - Mora da je sve ovo grozno za nju.

Okrenula sam se i ugledala ženu tamne kose, napadno našminkanu. Na sebi je imala kratku crnu haljinu, dužine iznad koljena. Neprestano je papirnatom maramicom brisala oči i nisam mogla ne zamijetiti koliko dotična, zapravo, vulgarno izgleda i teatralno se ponaša. Prozvali su moje ime i ja sam pošla prema klupi za svjedoke. Nakon što sam prisegla da ću govoriti istinu, sjela sam i zapisala svoje ime i adresu. Sudac me upitao s kim živim.

- Živim sama - odgovorila sam.

Tada mi je postavio pitanje o mom autu i ja sam mu ispričala sve o večeri kad sam, izašavši iz knjižnice nakon kraja radnog vremena, otkrila da mi auta nema. Odmah sam nazvala policiju i prijavila krađu.

Pogledala sam optuženog Mladena. Promatrao me i u njegovim se očima moglo pročitati nešto između tuge i pomirenosti sa sudbinom.

Izgleda kao da se već pomirio s time da će ga proglasiti krivim, pomislila sam. Mora da je bilo strašno sjediti na optuženičkoj klupi i znati da si potpuno sam i bespomoćan. Sudac mi se zahvalio, a ja sam se vratila na svoje mjesto. Nisam željela ostati, ali nisam imala hrabrosti otići. Sklopila sam oči i sjetila se Borisovog izraza lica kad su ga odvodili.

U sudnici se začuo tihi žamor. U jednom sam se trenutku s gađenjem ogledala oko sebe. Imala sam osjećaj da većina prisutnih ljudi uživa u tuđoj patnji. Tog je dana rasprava završila oko pet i kad sam došla do svog auta, ugledala sam policajca kako me čeka. Bio je to Dean i izgledao je vrlo nervozno.

- Lana, parkirala si na mjestu rezerviranom samo za djelatnike suda.

- Žurilo mi se na sud, nisam primijetila znak.

On mi je otvorio vrata i oklijevao nekoliko trenutaka prije nego što mi je prebacio ruku preko ramena.

- Budući da si ovdje službeno, progledat ću ti kroz prste. Naravno, pod uvjetom da večeras odeš sa mnom u kino.

- Ako mogu birati, radije bih kaznu.

Njega je pogodio moj odgovor i odmaknuo se od mene.

- Zaista? - upitao je.

- Žao mi je, ali večeras imam puno posla.

On je pogledao knjigu koju sam upravo bila spustila na sjedalo.

- Da, naravno, mogu misliti - cinično je prokomentirao, a onda zatvorio vrata.

- Možda ću te jedan od ovih dana iznenaditi u trenutku slabosti i nećeš mi moći odoljeti.

Otišla sam kući, osjećajući grižnju savjesti zbog načina na koji sam se ponijela prema Deanu. Na kraju krajeva, on je samo pokušavao biti ljubazan prema meni. Bio je jedan od policajaca koji su došli uhititi Borisa i pratio je cijelo suđenje. Ponovno sam ga vidjela one večeri kad mi je bio ukraden auto. On je taman bio završio s poslom i ponudio se da me odbaci do kuće. Dok sam izlazila iz njegova auta, ostavio me bez riječi pozvavši me na spoj.

- Žao mi je - odgovorila sam mu. - Ne izlazim baš - dodala sam. Zatim sam ga pogledala u oči. - Možda ne znate da mi je prije godinu dana umro muž.

Bila sam uvjerena da ga više neću vidjeti, ali otkrila sam da se Deana ne može tako lako obeshrabriti. Počeo me posjećivati na mom poslu. Odbijala sam izaći s njim i na kraju je jedne subote došao k meni i predložio da večer provedemo kod kuće.

- Odlučio sam ti dati mogućnost da uvidiš kako sam dobar dečko - rekao mi je kroz smijeh.

Udobno se zavalio na mom kauču i nije me prestajao gledati dok je cijelu večer pričao o svemu i svačemu. Dean je bilo toliko samouvjeren da mi je to počinjalo ići na živce. Tjedan dana kasnije pojavio se na mojim vratima upravo kad sam se spremala izaći.

- Lana, je li problem u meni ili mojoj uniformi? - upitao me. - To što sam ja uhitio tvog muža ne čini me krivim za ono što se nakon toga dogodilo. Nema smisla da počneš sve policajce smatrati čudovištima.

- Uopće nemam takvo mišljenje o policajcima - odvratila sam. - Zar ti nikad ranije palo na pamet da me uopće ne zanimaš?

On se razdragano nasmijao.

- Nemoguće! Pa ja sam tako drag i neodoljiv mladić!

Namignuo mi je i otišao. Dan nakon mog svjedočenja na sudu, radila sam poslijepodnevnu smjenu u knjižnici. Ujutro sam malo pospremala po kući, zatim otišla u centar nešto kupiti. Ali na kraju sam, umjesto da obilazim dućane, završila u sudnici.

Tog je dana Mladen mirno sjedio na optuženičkoj klupi. Nekoliko se puta okrenuo prema meni i imala sam osjećaj da mi želi reći kako to nije bio on.

- To nisam bio ja. Vjeruj mi, nisam ju ja ubio! - kao da su govorile njegove oči. Tog je prijepodneva pozvan da iznese svoju obranu. Govorio je polako, ali odlučnim glasom. Samo je jedanput izgubio kontrolu, stisnuo šake i povikao:

- Nisam ju ubio! Bog mi je svjedok, nikad ne bih mogao učiniti takvo što! Molim vas, vjerujte mi.

Te su me riječi pogodile i izašla sam iz dvorane. Te sam večeri upravo bila završila s večerom kad se pojavio Dean. Kao i uvijek, sjeo je na kauč.

- Kako samo miriše tvoja kava, Lana. Kad baš inzistiraš, popit ću jednu šalicu.

Donijela sam mu šalicu kave.

- Zar ti nikad ne osjetiš da nisi dobrodošao?

Nasmiješio se.

- Ja samo želim da shvatiš da sam zanimljiviji od tvojih knjiga.

Uhvatio me za ruku i povukao da sjednem na naslonjač pokraj kauča.

- Vidio sam te danas na sudu. Nisam ni slutio da te zanimaju takve stvari.

Pocrvenjela sam.

- Zapravo me ne zanimaju. Ali taj mi mladić optužen za ubojstvo izgleda tako tužno.

Dean je iskrivio lice.

- Baš si odabrala pravog tipa za žaljenje - rekao je. - Ako već imaš potrebu nekoga žaliti, zašto ne razmišljaš o djevojci koju je ubio?

Obuzeo me bijes.

- Biti optužen za zločin ne znači da si automatski kriv. Pogledaj samo što se dogodilo mom mužu!

On me zamišljeno pogledao.

- Ono što se dogodilo tvom mužu ne čini nevinim ovog čovjeka. Ja nemam veze s tim suđenjem i mogu reći svoje mišljenje. A ono je da je taj optuženik sigurno kriv.

- Ti si poput ljudi koji prate suđenje kao da se radi o kakvoj kazališnoj predstavi - predbacila sam mu. - Odlučio si da mora biti kriv.

On je odmahnuo glavom.

- Previše si se unijela u tu priču. Kažem ti da taj mladić sasvim sigurno nije nevin. Drži se dalje od tog suđenja, Lana.

Na te sam riječi bijesno skočila na noge.

- Vidjela sam kako si se ponašao onog jutra kad si došao uhititi moga muža, bio si tako hladan, tako uvjeren u ono što činiš - glas mi je počeo podrhtavati. - Ne želim da dolaziš ovamo. Nas dvoje nikad nećemo naći zajednički jezik.

Dean me uhvatio za zapešća ruku i prisilio da sjednem na njegova koljena. Njegove su se usne približile mojima, a kad sam se pokušala osloboditi, stisnuo me još jače uza se i strastveno poljubio. Iznenada sam osjetila ugodno uzbuđenje kako je prostrujalo mojim tijelom, a onda sam se, uplašena tim osjećajem, naglo odmaknula od njega.

- Još uvijek smatraš da između nas dvoje nema ničega, Lana? - glas mu više nije bio podrugljiv kao inače. - Vrati se ovamo. Mislim da smo upravo bili na putu da nađemo zajednički jezik.

Potrčala sam otvoriti vrata.

- Odlazi! - povikala sam. - Ne želim da mi se više ikada približiš!

On je ustao i krenuo prema meni, ali se zaustavio pred vratima.

- Zašto si ne priznaš što te to zapravo muči? Ni sama nisi bila uvjerena u muževu nevinost sve dok onaj mladić nije priznao ubojstvo. Je li to ono što te izjeda, Lana?

- Pričaš gluposti! - povikala sam. - Odlazi sada!

- Čak i glupi policajac poput mene može osjetiti kad je nepoželjan. Do viđenja, Lana.

Zatvorio je vrata i ja sam se naslonila na njih. Problem je bio u tome što je Dean rekao istinu, a ta me istina boljela. Iako sam obećala samoj sebi da ću se držati dalje od suđenja, idućeg sam se jutra opet našla u sudnici. Kad je Mladen ušao u prostoriju i ugledao me, nasmiješio se po prvi put. Toga sam dana promatrala njegove ruke položene na stol i pokušavala ih zamisliti dok stišću nož i probadaju nesretnu djevojku. Ne, to nije bilo moguće.

Marijanina je majka tog prijepodneva bila pozvana da svjedoči. Pojavila se odjevena sva u zeleno. Čak je i oči naglasila zelenim sjenilom. Plakala je netremice gledajući u suca, kao da se željela uvjeriti da svi vide njezinu bol.

Kad je rekla da je vidjela Mladena nagnutog nad njezinu kćer s krvavim nožem u ruci, on je naglo skočio na noge, ali odvjetnik ga je prisilio da ponovno sjedne.

Nakon svjedočenja Marijanine majke, otišla sam u knjižnicu i radila sve do osam. Pri povratku kući svratila sam u samoposluživanje. Stigla sam pred kuću upravo u trenutku kad je počelo kišiti. Ne želeći se smočiti, odlučila sam ostaviti vrećice u autu i ući u kuću po kišobran.

Ostavila sam upaljena svjetla na autu i ušla u kuću kroz stražnji ulaz. Nisam još stigla ni otvoriti vrata, kad sam začula nečije korake iza sebe. Sledila mi se krv u žilama, ali prije nego što sam uspjela reagirati, netko mi je rukom pokrio usta.

- Nemoj vikati - šapnuo mi je nečiji glas. - Neću te povrijediti.

Bila sam uspaničena i prestravljena i pokušala sam se osloboditi. Ruka je još čvršće stisnula moja usta.

- Molim te, budi dobra. Neću ti ništa napraviti. Samo mi potvrdi da nećeš vikati.

Iako sam drhtala od straha, odlučila sam kimnuti glavom. Muškarac je olabavio stisak i gurnuo me naprijed. Dotaknula sam zid i kad sam pod prstima osjetila prekidač i upalila svjetlo, problijedjela sam. Pred sobom sam ugledala blijedo i napeto lice glavnog optuženika za Marijanino ubojstvo, Mladena.

- Kako si uspio doći ovamo?

- S čuvarem sam ušao u dizalo i iskoristivši trenutak njegove nepažnje, udario ga šakom u glavu - duboko je uzdahnuo. - Pao je u nesvijest. Odmah sam izašao iz dizala, stepenicama se spustio u prizemlje i izašao na glavni izlaz, potpuno neprimijećen. Imao sam sreće, nitko me nije prepoznao.

- Ali uhvatit će te! - uskliknula sam. - To je bio glup potez!

Mladen je počeo govoriti toliko brzo da sam jedva uspijevala razumjeti što priča.

- Iskoristio sam priliku koja mi se pružila. Nisam znao kamo i nisam znao kako pobjeći iz grada. Ti mi djeluješ drugačijom od drugih. Možda me ne smatraš čudovištem, kao ostali. Sjetio sam se tvog imena i adrese i satima čekao da se vratiš kući. Napravio je korak prema meni i kad sam vrisnula, lice mu se smrknulo.

- Mislim da sam se prevario. I ti vjeruješ da sam ja ubio onu djevojku.

- Ja ne znam u što da vjerujem.

- Ne bih mogao nikoga ubiti. Osjećao sam se grozno i što sam uopće morao udariti onog čuvara.

- Ali netko ju je ubio - tiho sam promrmljala. - Ako nisi ti, tko je?

- Njezina majka. Ne mogu to dokazati, ali siguran sam da je to bila ona.

Drhtale su mi noge i stropoštala sam se na najbliži stolac.

- Ona je ubila svoju kćer? - zbunjeno sam ponovila.

On je počeo hodati gore-dolje po mojoj kuhinji.

- Onog dana kad sam radio kod njih, Marijana se sunčala u vrtu. Sjećam se da je zazvonio telefon i ona se otrčala javiti. Nakon toga sam ju čuo kako se svađa sa svojom majkom.

Ova ju je vrijeđala i optuživala da joj je preotela zaručnika. „Pokajat ćeš se“, vikala je na nju. „Platit ćeš mi za to što si učinila!“ Kad sam pokucao na vrata da mi plate za obavljeni posao, Marijanina majka bila je toliko bijesna i uzrujana da mi je rekla da dođem kasnije. Dok sam odlazio, čuo sam kako je nastavila vrijeđati kćer.

Sjeo je nasuprot mene.

- Pretpostavljam da su se svađale cijelo poslijepodne. Vratio sam se vjerojatno taman nakon što ju je ubila.

Sakrila sam lice u dlanove.

- Ne mogu vjerovati da je ubila vlastitu kćer - promrmljala sam.

On je kimnuo glavom.

- Čak je i moj odvjetnik uvjeren da sam kriv. Savjetovao mi je da se branim neuračunljivošću u trenutku ubojstva - Mladen je nemoćno raširio ruke.

- Nisam smio pobjeći. Ona ne bi mogla tvrditi da me vidjela s nožem u ruci - lice mu se iskrivilo u grč. - S nožem na kojem su njezini otisci i koji je sakrila tko zna gdje.

- Ali sada si ponovno pobjegao - rekla sam. - Uhvatit će te.

- Neće, ako mi ti pomogneš.

Instinktivno sam uzmaknula.

- Ne, ne mogu ti pomoći.

- Dakle, ne vjeruješ mi?

Pomislila sam na Marijaninu majku, na njezin vulgaran izgled, na njezino napadno našminkano lice.

- Vjerujem - odgovorila sam. - Ali ne mogu ti pomoći.

- Ja mislim da ipak možeš - odvratio je uzbuđeno. - Vjerojatno su odmah nakon mog bijega pronašli onesviještenog čuvara i već me naveliko traže. Pretpostavljam da su blokirali sve izlaze iz grada. Kad bi ti vozila, možda bih se uspio dočepati granice. Pri povratku bi se mogla nekako pokušati uvući u kuću Marijanine majke. Siguran sam da je u njoj sakriven nož. Ako ga pronađeš, odmah ga odnesi na policiju i ja ću se moći vratiti i ispričati istinu na sudu. Ne želim svoj život provesti u bijegu i skrivanju.

Nastavila sam odmahivati glavom i glas mu je počeo podrhtavati.

- Ti si moja jedina nada. Ako mi ti ne budeš pomogla, naći će me i osuditi na najmanje dvadeset godina zatvora.

Preklinjao me. Ja sam se naježila.

- Sigurno si gladan. Spremit ću ti nešto za jelo - rekla sam ustavši. - A tvoja obitelj? Gdje žive? Zašto se nisi njima obratio za pomoć?

- Nemam nikoga. Majka mi je umrla kad mi je bilo deset godina. Moj se otac ponovno oženio, ali maćeha me nije podnosila. Prije nekoliko godina umro je i tata i ona je jedva dočekala da me se oslobodi. Živio sam u nekoliko udomiteljskih obitelji sve dok sa sedamnaest godina nisam pobjegao.

Stavila sam tanjur variva pred njega i on se odmah bacio na jelo. Kad je završio, odgurnuo je tanjur i pogledao me.

- Lana, pomozi mi.

- Ne želim se ogriješiti o zakon - odvratila sam.

- Ali zakon će osuditi nevinog čovjeka - gorko je zaključio.

- Mladene, dopustit ću ti da ostaneš ovdje i malo se odmoriš. Za sada ne mogu učiniti ništa više od toga. Treba mi vremena da razmislim.

On je pošao za mnom u dnevni boravak.

- Hvala ti što mi dopuštaš da ostanem ovdje. Kad bi ti… - naglo je prekinuo započetu rečenicu.

Okrenula sam se i primijetila da je opazio cigaretu koju je Dean ostavio prethodne večeri.

- Čija je? - sumnjičavo je upitao.

Uzela sam mu cigaretu iz ruke.

- Ostavio ju je jedan moj prijatelj, sinoć.

- Hoće li se večeras vratiti.

- Posvađali smo se. Sumnjam da će se vratiti - priznala sam.

Stavila sam cigaretu na stol i sjela na kauč. Bila sam užasno umorna. Mladen se sjeo u naslonjač i umorno naslonio glavu na naslon.

- Ako mi i ne odlučiš dalje pomagati, bit ću ti vječno zahvalan za sve ovo, Lana - rekao je.

Sklapale su mu se oči. I ja sam bila iscrpljena. Za nekoliko sati Mladen će se odmoriti i bit će spreman otići. Budem li mu odbila pomoći i on nevin završi iza rešetaka, hoću li si to ikad moći oprostiti? Dvoumila sam se što da učinim i odlučila da je najbolje da se dobro odmorim prije donošenja ikakve odluke. Naslonila sam glavu na jastuk.

Kad sam otvorila oči, sunce je već sjalo visoko na nebu. Na trenutak sam bila zbunjena, ne shvaćajući što radim na kauču. Zbunjeno sam se uspravila u sjedeći položaj. Jedna muška jakna skliznula je s mojih ramena. Odmah sam se svega sjetila. Preplašeno sam se okrenula prema naslonjaču. Bio je prazan. Začula sam zvukove iz kuhinje i skočila na noge. Mladen je stajao za štednjakom. Kad je začuo moje korake, okrenuo se i pozdravio me.

- Baš sam te namjeravao probuditi. Doručak samo što nije gotov.

Razbio je još jedno jaje nad tavom.

- Treba nam još samo tost. Nisam ga uspio pronaći.

- Oh, k vragu! - uskliknula sam. - Sinoć sam sve vrećice iz dućana ostavila u autu.

- Lana, pusti sada vrećice, ići ćemo poslije po njih. Reci mi, što si odlučila? - upitao je uozbiljivši se.

Oklijevala sam.

- Unijet ću vrećice u kuću pa ćemo razgovarati.

Jedna je laž Borisu mogla spasiti život, ali ja je nisam bila spremna izreći. Jesam li trebala propustiti i drugu priliku da spasim život nekome tko je bio nepravedno osuđen kao i moj muž?

Izašla sam van, otvorila vrata svog auta i dohvatila vrećice. Dok sam ih vadila, jedna mi je vrećica pukla i naranče su se prosule po podu. Jedna je završila ispod vozačkog sjedala. U tom sam trenutku začula kako se otvaraju stražnja vrata, zatim korake. Uspravila sam se i ugledala Mladena kako ide prema meni, smrknuta pogleda.

- Pitao sam se gdje si. Hajde, uđi u kuću.

Bilo je nešto u njegovu pogledu što me uznemirilo.

- No, uđi u kuću - ponovio je i uhvatio me za podlakticu.

- Boli me - jauknula sam.

Mladen mi je uzeo vrećice iz ruku i pogurnuo me prema vratima. Po prvi put sam osjetila da ga se bojim. Kad sam sjela za stol, ni jedan zalogaj nisam uspijevala staviti u usta. Želudac mi je bio zgrčen kao da ga je netko svezao u čvor.

- Zašto ne jedeš? - upitao me.

- Nisam gladna - odgovorila sam i ustala sa stolca. Pošla sam u dnevni boravak.

On je pošao za mnom, a onda je zaključao ulazna vrata i stavio ključ u džep.

Oh, ne, bila sam u zamci. A ja sam ga smatrala nevinašcem! Mladen me promatrao. Pogled mu je sada bio sasvim drukčiji, tvrd i hladan. A što ako je zaista on ubio tu djevojku? Morala sam nekako pobjeći. Ali kako?

- Vrijeme je da krenemo - rekao je u tom trenutku.

Pokušala sam ostati smirena.

- Možeš uzeti moj auto, ali ja ne idem s tobom.

Uzmaknula sam korak unatrag i slučajno udarila u policu s knjigama. Jedna je knjiga pala na pod. On se sagnuo i podigao je.

- Jutros si vrlo nervozna - primijetio je, gurnuvši ruku u džep. Iz njega je izvadio nož koji je uzeo iz kuhinje.

Počela sam drhtati.

- Ti si ubio Marijanu, zar ne? - promrmljala sam, sva u panici.

On se zasmijuljio.

- A ti bi htjela čuti sve detalje, zar ne?

- Ne! - uskliknula sam. - Ne želim ništa znati.

- Oh, ja sam odmah shvatio što ta djevojka želi od mene - započeo je. - Polugola se sunčala na ležaljci, izazivala me. Čuo sam kako se njezina majka dogovara za večernji izlazak pa sam se vratio. Nije mi palo na pamet da je stara vještica ipak ostala kod kuće.

- Dosta! Ne želim više ništa znati - povikala sam.

No on je nastavio.

- Marijana mi je otvorila vrata. Jela je jabuku, a u ruci je držala nož. „Što radiš ovdje?“, upitala me bahatim tonom. Kad sam pokušao ući, počela je vikati „Odlazi, kretenu!“.

Lice mu je potamnjelo kad se toga prisjetio.

- Dovoljno sam se uvreda nagutao u svom životu, još od najranijeg djetinjstva. Ošamario sam ju i uzeo joj nož iz ruke. Budući da nije htjela zašutjeti, ja sam se pobrinuo za to. Trebao sam isto učiniti i s njezinom majkom, sada ne bih imao ovakvih problema.

Ugurao je nož u džep i uhvatio me za ruku.

Dovukao me u kuhinju i držao prislonjenu uza zid dok je otvarao vrata.

- Ne možeš pobjeći - rekla sam mu. - Netko će te zaustaviti.

- Budemo li zajedno, sve će proći glatko - odvratio je.

Kad smo došli do mog automobila, prisilo me da sjednem na vozačko mjesto, a on se smjestio odostraga.

- Hajde, kreni - naredio mi je.

Okrenula sam ključ i začula prigušeni zvuk motora, koji se nakon nekoliko sekundi ugasio. Ponovno sam pokušala, ali ovaj se put motor više nije oglasio. Zatim sam se rukom lupila po čelu i prasnula u histeričan smijeh.

- Akumulator se ispraznio. Sinoć sam ostavila upaljena svjetla.

On se nagnuo naprijed kako bi provjerio govorim li istinu. Kad se uvjerio da ne lažem, naredio mi je da izađem i vratim se u kuću. Kad smo stigli u dnevni boravak, obratio mi se:

- Tvoj prijatelj sigurno ima auto. Nazovi ga, reci mu da dođe ovamo.

- Ne! Ubit ćeš ga.

- Neću nikome nanijeti zlo budeš li radila ono što ti kažem.

Htjela sam se usprotiviti, a onda mi je nešto palo na pamet. Mladen nije znao da je Dean policajac. I da sa sobom nosi pištolj. Pružio mi je telefon i naredio da ga nazovem.

- Slušam svaku tvoju riječ, dakle, bez nepotrebnih gluposti - upozorio me.

Telefon je zazvonio nekoliko puta prije nego što se Dean javio.

- Bok, Lana je - rekla sam tihim glasom.

- Lana! Sanjam li ili si to stvarno ti?

- Možeš li doći k meni? - upitala sam ga.

- Sada? Mislio sam da si mi rekla da ti se ne približavam.

- Žao mi je - rekla sam mu. - Nisam to mislila ozbiljno, Deane. Molim te, možeš li sada doći k meni?

- Zašto? Zar nešto nije u redu?

- Ne mogu upaliti auto.

- Mogao sam i pretpostaviti da se radi o nečem sličnom - komentirao je kroz smijeh. - Upravo idem na posao pa ću svratiti do tebe.

I prekinuo je vezu.

- Bila si odlična - pohvalio me Mladen.

Gurnuo me na stolac, a on se zavalio na kauč. Držao me na oku i s vremena na vrijeme prešao bi prstom preko oštrice noža. Ja sam bila sleđena od straha. Kako sam samo bila glupa! Kako sam njegov luđački pogled mogla smatrati izgubljenim i tužnim? Minute su prolazile i nakon četvrt sata čula sam kako se neki auto zaustavlja pred mojom kućom. On se približio prozoru i jedva primjetno razmaknuo zavjesu. Istog se trenutka naglo okrenuo prema meni.

- Policajac! Što, dovraga, policajac radi ovdje? - grubo me uhvatio za ruku. - Što si to napravila, glupačo?

- Pa rekao si mi da nazovem prijatelja, a on je policajac.

Mladenovo lice bilo je bez kapljice krvi, bio je izvan sebe od bijesa.

- Misliš da si jako lukava, zar ne? Pa, lutko, samo da znaš, jedan mrtav policajac mi neće stvoriti više problema nego što ih već imam.

Gurnuo me u stranu i krenuo prema vratima, stišćući nož u ruci. Potrčala sam k njemu i uhvatila ga za ruku.

- Ne smiješ ga ubiti! - povikala sam. - Obećao si mi da mu nećeš učiniti ništa nažao.

On se podrugljivo nasmijao.

- Sve će se odviti tako brzo da neće ni shvatiti što mu se dogodilo.

Odškrinuo je vrata, a zatim se prislonio uza zid. Čula sam Deanove korake kako se uspinju na terasu i oblio me hladan znoj.

- Reci mu da uđe - šapnuo mi je Mladen.

Pogledala sam nož, a onda zaurlala iz sveg glasa:

- Odlazi, Deane! Mladen je tu! Ubit će te, ima nož!

Mladen se svom snagom bacio na vrata kad ih je Dean pokušao otvoriti. Zatvorio ih je, a zatim je potrčao prema meni i uhvatio me za obje ruke, prekriživši mi ih na leđima.

- Dobro me slušaj, policajče! - povikao je. - Tvoja prijateljica misli da je jako hrabra, ali sasvim sigurno nije baš pametna. Otvorit ću vrata i pustiti te da uđeš, ali najprije želim da unutra ubaciš pištolj.

- Ne! Ne! - povikala sam. - Ubit će te, Deane!

- Slušaj me, Deane! Ne baciš li taj pištolj, ona će završiti kao Marijana.

Začula sam Deanov glas:

- Ako samo dotakneš Lanu, kunem ti se da ću…

- Učini kako sam ti rekao. Sada ću otvoriti vrata. Brojat ću do pet, a ti baci pištolj u kuću.

- Slušaj me - obratio mu se Dean. - Posvuda su policijske patrole, svi izlazi iz grada su blokirani. Nećeš moći odmaknuti ni sto metara.

- Uz pomoć tvoje prijateljice uspjet ću se probiti kroz sve blokade - nacerio se Mladen. - Pripremi se, počinjem brojati.

Lagano je odškrinuo vrata.

Kroz njih je istog trenutka doklizio pištolj. Zaustavio se nekoliko centimetara od mojih nogu i Mladen je olabavio stisak. Sagnuo se da uzme oružje, no ja sam nogom pogodila pištolj i on je odletio prema blagovaonici. U tom je trenutku ušao Dean. Mladen se naglo povukao i ponovno me čvrsto uhvatio, stavivši mi nož pod grlo.

- Ne miči se, policajče, inače ću je ubiti - zaprijetio mu je.

- Nema smisla pružati mu otpor, Lana - dobacio mi je Dean. - Molim te, ne otimaj mu se.

Mladen je počeo hodati unatrag, vukući me sa sobom kako bi pokupio oružje. Kad je dohvatio pištolj, uperio ga je u Deana, a nož je odbacio u suprotni kut sobe.

- Oh, Bože, ne - povikala sam. - Nemoj ga ubiti, Mladene. Poći ću s tobom, učinit ću sve što zatražiš od mene, ali nemoj pucati na njega.

- Sve što zatražim od tebe, lutko? - ponovio je podigavši obrvu, a ja sam se naježila od užasa.

- Lana, ništa se ne dogovaraj s njim - rekao mi je Dean, držeći Mladena na oku. - Imaš pištolj, djevojka ti nije potrebna, gurni je prema meni.

Mladen se sada osjećao puno sigurnije. Lukavo se zasmijuljio.

- Kao što ti je ona već rekla, nas dvoje idemo zajedno. Vrlo dobro znaš da mi je potrebna ako želim proći blokirane dijelove grada.

Deanove oči su bijesno sijevnule, ali bilo je očito da se trudi držati bijes pod kontrolom.

- Uzmi onda mene kao taoca - predložio je. - Ako nju pustiš, nazvat ću centralu i javiti da sam te uhvatio. Reći ću da te vozim u postaju i policija će prekinuti blokadu. Ti ćeš moći otići i bit ćeš slobodan.

Mladen je neko vrijeme razmišljao, držeći pištolj i dalje uperen u Deana.

- U redu - pristao je. - Obavi taj poziv. Ali ako mi bilo što čudno zazvuči, odmah ću pucati u tebe, je li ti jasno?

Dean je krenuo prema telefonu, ali kad je došao do njega, naglo se bacio na Mladena i izbio mu pištolj iz ruke. Kriknula sam od straha, a već u idućem trenutku Dean ga je udario šakom u glavu. Mladen se srušio na pod i Dean mu je savio ruke iza leđa i nataknuo lisice. Zatim se okrenuo prema meni.

- Jesi li dobro, Lana?

Kimnula sam, još uvijek sleđena od šoka.

- Zašto si se izložio ovakvom riziku? Da mu nisi uspio izbiti pištolj…

Nisam mogla dovršiti rečenicu koliko sam drhtala. On se nasmiješio, zavukao ruku u džep, a zatim ju odmah izvukao i otvorio šaku. Iznenadila sam se kad sam na dlanu njegove ruke ugledala metke.

- Što misliš što sam radio dok sam stajao ispred kuće i razgovarao s njim? Odlučivao vrijedi li ući i spasiti te?

Podigao je telefonsku slušalicu i nazvao centralu kako bi ih obavijestio da je uhvatio odbjeglog optuženika i da će ga privesti. Nakon što je prekinuo razgovor, nježno me privukao k sebi i stavio mi ruke na ramena.

- Sada mi ispričaj što se točno dogodilo, Lana?

Stisnula sam se uz njega.

- Oh, Deane, baš sam bila glupa. Mladen je bio vrlo lukav. Tijekom suđenja shvatio je da ga žalim i da nisam sigurna u njegovu krivnju. Kad je pobjegao, došao je ovdje. Želio je da mu pomognem u bijegu.

Ponestalo mi je glasa pri samoj pomisli kako je sve počelo.

- Baš sam bila glupa - ponovila sam.

On je odmahnuo glavom.

- Ali sada hoću da mi kažeš nešto drugo. Zašto si se toliko bojala da me ne ubije? Bila si spremna poslužiti mu kao talac i riskirati svoj život? Je li moguće da si konačno uvidjela da ti je stalo do mene?

Pocrvenjela sam.

- Oh, Deane, shvatila sam da te ne želim izgubiti…

On me prekinuo, nježno mi dodirnuvši usne svojima.

- Odvest ću ovog bijednika u zatvor, ali brzo se vraćam k tebi, Lana. - Nasmiješio mi se. - Možda sam konačno ulovio taj čuveni trenutak slabosti.

Podigao je Mladena i odvukao ga prema vratima. Promatrala sam Deanov službeni automobil kako se udaljava. Osjećala sam veliko kajanje što sam tako nepromišljeno dopustila da moj osjećaj krivnje prema Borisu utječe na moj sustav vrijednosti.

Pokušala sam se riješiti grižnje savjesti koju sam osjećala zbog njegove smrti poklonivši povjerenje ubojici. Morala sam proživjeti užas i pravi pakao kako bih ponovno došla k sebi.

„Brzo se vraćam k tebi“, obećao mi je Dean. Sada sam jedva čekala da se vrati…