JURICA PAVIČIĆ Može li ručak biti besplatan? I što se događa u zajednici kad nešto što je besplatno postane roba

Holyno ministarstvo ih je naručilo i dobilo četiri, od čega su tri bile negativne. Jednu od njih - i to ključnu - ekološki je stručnjak napravio pro bono.

Tih dana, potpredsjednik Vlade bio je još jedan danas “bivši”: Radimir Čačić. Kad je čuo da je njegov miljenički projekt od nekih zelenih dobio košaricu, Čačić se narogušio, a najviše ga je raspalilo to što je studija koja ruši projekt napravljena - besplatno. “Postoje studije koje se rade profesionalno i koje se rade besplatno”, grmio je tih dana Čačić. “A čim je nešto besplatno, vjerujte mi, meni je to jako sumnjivo. There is no free lunch. Ili to ništa ne valja, ili je riječ o nečijem interesu.”

Ta Čačićeva izjava - izrečena u lipnju 2012. - uskrsla je na ekranu u jednom dokumentarcu prikazanom ovaj tjedan na festivalu Zagreb Dox. Čačićeva osuda volonterskog poklanjanja znanja jedan je od kadrova dokumentarnog filma “Besplatno” koji potpisuje izvrsna dokumentarna redateljica Vlatka Vorkapić. U filmu Vlatke Vorkapić, Radimir Čačić jedan je od mnogih koji tematiziraju središnji problem filma - a to je ideja besplatnog. Postoji li besplatno? Zaista there is no free lunch? Tko kome kad i što dariva, i zašto? Tko su volonteri u ovom društvu i zašto - pobogu - rade to što rade? I je li doista uvijek - kad su po srijedi volonteri - točan čačićevski pravorijek da “ili to ništa ne valja, ili je riječ o interesu”?

Film “Besplatno” Vlatke Vorkapić otpočinje prizorom mladih aktivista koji na zagrebačkom trgu poklanjaju besplatni vegetarijanski ručak. Aktivisti iz Vorkapićkina filma iz trgovina i restorana skupljaju višak hrane za bacanje, u slobodno vrijeme kuhaju povrtni rižot i pohane balancane te s kacjolom i gamelama dolaze na trg darujući svojih ruku djelo bilo kome tko prođe. Nakon toga, Vorkapić nas vodi u svijet besplatnog u suvremenoj hrvatskoj ekonomiji i kulturi. Na jednoj strani cijela je gama “besplatnog” koje se nudi u kapitalističkoj košari. Vorkapić pomno kamerom otkriva sve besplatne ekstraminute, besplatne okulističke predmete, besplatne večere uz promociju posuđa, besplatne mobitele i besplatnu dostavu do kuće. Odmah uz to, film “Besplatno” prikazuje nam skriveni, gotovo podzemni svijet hrvatskog volonterstva - od dobrovoljnih davatelja krvi, preko nastavnica koje besplatno daju repeticije, do studenata prava koji poklanjaju pravni savjet. Film “Besplatno” tu je zagrebao samo jedan dio cijelog nevidljivog svijeta volonterstva koji postoji tu pokraj nas, a često ga ne zamjećujemo: izviđači, Caritas, izborni promatrači i volonteri u azilu za životinje, građani koji kuhaju za beskućnike.

Znanje i roba

U jednom trenutku filma “Besplatno” Vorkapić intervjuira ekonomskog stručnjaka Željka Ivankovića koji naoko nimalo ekonomski, gotovo filozofski postavlja pitanje: gdje je točka na kojoj zaključujemo da je nešto umjesno (ili: normalno) naplatiti. Ako vas netko na ulici pita za Frankopansku - veli Ivanković - tu mu informaciju nećete naplatiti. Znanje se - veli - daje i zato što ga onaj koji daje ne gubi. Navikli smo besplatno davati mnoga znanja - na primjer, kulinarske recepte, savjete za skidanje mrlja, turističke preporuke. S druge strane, plenumski poklič da “znanje nije roba” opovrgnut je praksom života koja pokazuje da znanje - jest roba koja se trži, a to zna svatko tko je u životu išao u školu stranih jezika, tečaj pripreme za maturu ili doktorski studij za 9000 kuna. Ljudi koji daju repeticije ponavljačima, rade to za novac. A opet - pokazuje film Vlatke Vorkapić - ljudi repeticije daju i volonterski. Jesu li oni zato štrajkbreheri? Dampingaši? Ili dobrotvori? I gdje je granica?

Ta pitanja otvaraju ono što je zapravo središnje pitanje Vorkapićkina filma, a to je točka trvenja između onog što jest (ili: što bi trebalo biti) besplatno i onog što nije. Tako “Besplatno” predstavlja hrvatsku supkulturu davatelja krvi, a liječnica, ekspert za davalaštvo krvi, brani tvrdnju da bi se čitav sustav urušio kad bi se krv plaćala, jer bi došlo do urušavanja kvalitete i dodatnih troškova. Vorkapić potom ulazi u najcrnje srce tame hrvatskog odnosa privatnog i javnog, a to je zdravstvo. Na temelju strašne i glasovite ginekološke afere Pitra (koja će ostati ovjekovječena i u knjizi i filmu “Ljudožder vegetarijanac”), pokazuje kako je upetljavanje privatnog (plaćenog) i javnog (besplatnog) zdravstva dovelo do užasavajućih posljedica, trajno unesrećilo mladu, predivnu obitelj te - kad se već bavimo novčanom stranom - stvorilo javnom sektoru troškove skrbi o uzetom djetetu, koji se mjere u desecima tisuća eura godišnje. Ne postoji besplatni ručak, veli Čačić. Ispada da je za javnost najskuplji “ručak” koji je trebao NE BITI besplatan.

Film “Besplatno” otvara mnoga pitanja, čini to neki put razbarušeno, pa i nesustavno. No, svejedno, čini mi se da je film Vlatke Vorkapić još jedan u nizu iznimno važnih dokumentaraca koje je hrvatska kinematografija stvorila u posljednjih nekoliko godina. Naime, taj se film pojavljuje u društvenom ambijentu koji je - rekli bismo - transideološki zatrovan cinizmom, i u kojem a ma baš nitko ne vjeruje da bi netko drugi nešto mogao raditi iz ideoloških razloga. U svojoj knjizi “Argentinski roman” Drago Pilsel piše da ga je na dolasku u Hrvatsku na fratarski novicijat najviše zgrozio nedostatak dobrotvorstva i pastoralnog rada u crkvi. Živimo u kulturi u kojoj se susjedi i rodbina još drže zajedno, u kojem po katovima nebodera kruže tećice punjenih paprika, u kojoj će vam - da - prolaznik reći rado gdje je Frankopanska. Istodobno, institucionalno volonterstvo uvelike je zakržljalo, a građani s upravo čačićevskom sumnjičavošću gledaju na ideju da bi netko mogao - primjerice - elaborat ili studiju darovati zajednici. Pri tome, kad je riječ o tom pitanju, uopće ne postoji razlika između desnice i ljevice, premda je odnos javnog i privatnog zapravo glavna (neki će reći: jedina) točka na kojoj se desni i lijevi stvarno mogu razdvajati.

Mršava kultura

Činjenica da je u Hrvatskoj mršava kultura volontiranja za javno dobro utoliko je žalosnija što mi od “javnosti” i “društva” zapravo - znam, ubit ćete me - zapravo još dobivamo mnogo. Svjestan sam da će me zbog ove rečenice ubiti svi oni koji žugaju zbog “ove grozne države”, ali činjenice su, bojim se, neumoljive. Mi za malu participaciju još dobijemo kakvo-takvo zdravstvo. Imamo na raspolaganju cijelo bogatstvo kvalitetnih javnih prostora koje su nam ostavili preci. Još imamo fakultete, knjižnice, bolnice i vrtiće koje plaćamo malo ili nimalo. Svi ljudi u ovoj zemlji - pogotovo ako im je više od 35 - dobili su besplatno obrazovanje. Ništa od toga nije stvarno bilo “besplatno” - koštalo je. To su ljudi ove zemlje darovali jedni drugima, odnosno svi su ljudi ove zemlje to darovali nekima. Darovali su im s konzervativnom, “komunjarskom” (ili: humboldtovskom) predmišlju da su ta infrastruktura, prostor ili znanje javno dobro koje će se kroz društveni krvotok dobrobiti vratiti “financijerima”. Na neki način, socijalizam je funkcionirao tako. Obrazovali biste agronome pa bi oni seljake učili hibridima i uzgoju mandarina. Uzgajali ste učitelje, pa bi oni opismenjavali babe. Odgajali ste arhitekte pa bi oni kreirali planski urbanizam.

Problem je to što stvari odavno nisu takve. Premda stečeno kao besplatni privilegij, znanje u Hrvatskoj najčešće nije upućeno javnom dobru, nego je mnogo češće pervertirano na način da struka i obrazovanje stvaraju oklop “metajezika” i stručnih znanja koji služi tome da javnosti podvalite muda pod bubrege. Primjer za to nerijetko su upravo ekološke studije, i to ne one besplatne, nego baš one koje je netko platio, pa time i “platio” njihov rezultat. Od provedbenih urbanističkih planova, preko studija utjecaja na okoliš, studija izvedivosti, vještačenja prometnih nesreća, pa do procjena cijene nekretnine ili konzervatorskog elaborata, strukovna su znanja u Hrvatskoj često uperena protiv onog koji je znanje koji je taj papir omogućilo platio: a to je obični građanin.

Vratimo li se pričici iz filma “Besplatno”, ispada da smo stigli do točke kad onaj koga pitamo gdje je Frankopanska očekuje da mu - platimo. Ili - još gore - očekuje da mu netko drugi plati ako nas pošalje krivo. To je ono što se dogodi kad nešto što je besplatno postane roba.