Od Ahmića do pravednosti

Podsjetimo se: Franjo Tuđman, kao što je moguće pročitati u dugom nizu intervjua koje je dao od kraja osamdesetih sve do 1994, odricao je bosanskim muslimanima pravo na nacionalnu subjektivizaciju. Sasvim u duhu s idejama i političkim praksama Ante Pavelića, smatrao ih je pripadnicima hrvatskoga naroda.

Kada su muslimani, s izuzetkom dvoje-troje njih, odbili još jednom biti Hrvati, Tuđman je, preko Gojka Šuška i organizacijskih struktura izraslih iz Hrvatske vojske, u Hercegovini i južnoj Bosni osnovao koncentracijske logore, koji su trebali biti, i u mnogim slučajevima su bili - recimo u slučaju ljubuških i stolačkih muslimana - prelazna faza za njihovo protjerivanje u bijeli svijet. Naravno, ne postoji odluka Sabora po kojoj su otvarani ti koncentracijski logori, ali da organi Republike Hrvatske, točnije diktator Tuđman, nisu inicirali i projektirali te logore, ne bi ih tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić zatvarao. Ili, da Hrvatska nije stajala iza koncentracijskih logora, ne bi Graniću za rukom pošlo da ih, praktično u jednome popodnevu, zatvori. Predstavljaju li koncentracijski logori izraz agresivne politike jedne zemlje prema drugoj zemlji?

Podsjetimo se: Franjo Tuđman je u dugom nizu intervjua izjavljivao, a novinski komentatori razrađivali su tezu, po kojoj je “Bosna umjetna tvorevina, posljedica otomanskih osvajanja u Europi”, i kao takva treba da bude likvidirana. Zanimljivo je da su isti novinski komentatori i danas aktivni, te da zbog nečega tvrde kako Hrvatska i njezin prvi predsjednik nikada nisu negirali državni subjektivitet Bosne i Hercegovine.

Podsjetimo se: Na samom početku 1992. jedna je malena skupina sarajevskih Hrvata uputila otvoreno pismo Franji Tuđmanu, u kojem su ga upozorili na neminovne posljedice kojima vode njegovi stavovi prema Bosni i Hercegovini, što su svakim danom sve više postajali hrvatskom državnom politikom.

Na pismo je odgovorio njegov savjetnik, sveučilišni profesor i prethodni socijalni liberal, Zvonko Lerotić. Taj bi tekst ovih dana svakako trebalo preštampati, jer je on, značajnim svojim dijelom, apologija zločina koji se nad Republikom Bosnom i Hercegovinom tek imao dogoditi.

U njemu se, s autoriteta funkcije savjetnika Predsjednika Republike, pristajalo na praktično sve srpske, tojest Karadžićeve, argumente prema Bosni i Hercegovini. Je li to bio izraz agresivne politike?

Prije nekoliko je tjedana, jednim drugim povodom, Žarko Puhovski je kazao da se u Hrvatskoj ne može dogoditi ono što Slovenci rade svakodnevno, emitirajući televizijske dnevnike iz 1991.

Razlog tome je i činjenica da je laž u temeljima mnogih segmenata vladajuće državne politike u ovoj zemlji, pogotovo nakon što se ona, dolaskom Jadranke Kosor, vratila na svoje polazišne tuđmanovsko-šuškovske principe. Ako ne lažu zaklinjući se u nevinost Tuđmanove politike prema Bosni, zašto kao dokaz ne prilože televizijske dnevnike iz 1992, 1993. i 1994, komplete Vjesnika i Večernjeg lista?

Ivo Josipović učinio je važnu i veliku stvar održavši svoj bosanski govor. Taj je govor odjeknuo svijetom, ali i bio povijesna satisfakcija onim ljudima iz Hrvatske koji nisu pristajali na Tuđmanovu politiku prema Bosni. Istina, ako je otišao u Ahmiće, nije trebao ići u Križančevo Selo. Ako je išao u Križančevo Selo, za sljedeći je posjet trebao ostaviti Ahmiće. I jedno i drugo mjesto toliko je strašno da nema potrebe za tim vječito promašenim moralnim balansiranjem. Osim toga, ako se već balansira, mora se ići i na neko od mjesta na kojima su ubijani Srbi.

Ivo Josipović je, kao predsjednik Republike Hrvatske, izrazio žaljenje jer je i njegova zemlja bila dionik pogrešnih i pogubnih politika u Bosni. Time on ništa nije priznao, kako misle čuvari Tuđmanove teodiceje, predvođeni stranačkom vrhovnicom Kosor, nego je iskazao svoj državnički odnos prema nečemu što živo postoji u našim sjećanjima, televizijskim i novinskim dokumentacijama, te svim relevantnim knjigama o hrvatsko-bosanskome političkom kompleksu. Svojim se žaljenjem, na vrlo jednostavan i ganutljiv način, Josipović odredio kao zagovornik i promicatelj jedne civilizirane, duboko protutuđmanovske Hrvatske.

Naravno, bio je to simbolički čin, izvršen pred oba doma bosanskohercegovačkoga parlamenta.

Nije to bila isprika. Da se u današnjemu Sarajevu Josipović ispričavao za hrvatsku politiku prema Bosni, imao bi problem s moralno validnim adresatom.

Ostalo bi mu samo da ode na Grbavicu, stane pod prozore iza kojih živi Ivan Lovrenović, i ispriča mu se.