Svi karlovački bijeli minareti

Testiralo u Karlovcu kandidate za upražnjeno mjesto gradskoga pročelnika za poljoprivredu, i u testu postavljalo pitanja šovinističkoga sadržaja. Onaj tko bi se prijavio morao je odgovoriti što misli o istospolnim brakovima i kako gleda na mogućnost gradnje džamije u Karlovcu.

Na žalost, još uvijek u Hrvatskoj to ne bi bila nikakva vijest da pročelnik gradonačelnikova ureda Ivan Udbinac nije ustvrdio kako postavljače uopće nisu zanimali odgovori na postavljena pitanja, ama kakvi, ne daj Bože, niti su o džamijama i pederima imali ikakvih negativnih, ali ni pozitivnih predrasuda: “Smisao je bio jednostavno vidjeti kako osoba reagira na šok pitanja”. I još je prisnažio kako takvo ispitivanje “nije nimalo neuobičajeno za zemlje Europske Unije, čijem društvu težimo”.

Kako je Udbinac ustvrdio da bi postavljači pitanja bili jednako zadovoljni pozitivnim i negativnim odgovorima, te solidariziranjem s muslimanima i istospolnim parovima, najprije bi se moglo zaključiti kako, prvi put u dvijetisućljetnoj povijesti moderne Europe, imamo posla s politikom koja za sebe tvrdi da je ravnodušna prema činjenici nečijega svjetonazora. Svejedno je, dakle, što netko misli, važno je kako reagira.

No, što bi bila poželjna reakcija idealnog kandidata za mjesto karlovačkog pročelnika za poljoprivredu kada ga se šokira pitanjem o džamijama? Da pograbi bokal s vodom i izlije si ga na glavu? Da izgovori Vjerovanje, brže nego što onaj u reklami za farmaceutske pripravke stigne reći: zauputeoindikacijamaimjeramaoprezaobratitesesvomeliječnikuililjekarniku?

Kakva bi, po karlovačkim vlastima, konkretno mogla biti reakcija na šokantna pitanja i zašto bi, u današnjoj Hrvatskoj, baš ova dva pitanja trebala biti šokantna, ako se odgovori na njih u krugovima vladajuće stranke, katoličkom i ekstremno desnom tisku ili - primjerice - na tribinama Matice hrvatske, svakodnevno izgovaraju, bez da se pitanja i postave. Uostalom, zašto bi se i postavljala, osim da se, eventualno, provjeri je li upitani musliman ili peder, ili je, možda, jedno i drugo?

Naravno, karlovačke hadezeovske vlasti nisu imale briga da bi im se na natječaj za mjesto pročelnika za poljoprivredu mogao javiti pritajeni musliman, homoseksualnih opredjeljenja, i još voljan da stupi u istospolni brak. Ivan Udbinac ne laže skroz, njih doista nije zanimala konkretna problematika izgradnje džamije u Karlovcu, ni pogotovu to hoće li budući glavni gradski traktorist biti sklon dečkima. Ovakva se pitanja mogu postavljati, i postavljaju se, samo iz jednoga razloga: da se otkrije što netko misli o stvarima koje je u današnjoj Hrvatskoj, ipak, već nezgodno pitati.

Recimo, svaki dobar kandidat, koji će tresnuti šakom o stol kada mu se spomene džamija, čiju izgradnju nitko nije ni tražio, na jednak će način reagirati i na obnovu neke, u ratu minirane, pravoslavne crkve. Svaki, pak, kandidat koji ima poželjan stav o muškoj sklonosti prema momcima, najvjerojatnije ima identičan stav prema Židovima, komunistima, karlovačkoj opoziciji, Vesni Pusić…

U hrvatskome društvu postoji jednostavna, ali savršeno logična i gotovo mehanički provjerljiva, međusobna uvjetovanost stavova koji se tiču, naizgled, različitih pojava. Samo što je oportuno govoriti protiv islama i istospolnih brakova, a protiv Europe i antifašizma, primjerice, nije.

Naravno, tu je sav smisao onoga što Ivan Udbinac, u ulozi posilnoga karlovačkom gradonačelniku, licemjerno i kukavički naziva šok pitanjima. No, jednako je licemjerno kada na cijelu stvar reagira Šemso Tanković, saborski potporanj HDZ-ove koalicije, pa kaže kako Hrvatska “još uvijek nije imuna na ono što se zove netolerancija, šovinizam i ksenofobija”. Naime, to je onaj isti Tanković koji nas je prije stanovitoga vremena izvolio izvijestiti kako je Jedanaesti rujan proizvod globalne židovske zavjere. Osim što je bizarno da baš on spominje šovinizam i ksenofobiju, valja ga se sjetiti i zato što je Tanković idealan primjer čovjeka koji nema obzira prema pripadnicima manjina ili žrtvama šovinizma većine, bez obzira na to što je administrativni predstavnik jedne od manjina. Takvi i kada su, naizgled, manjinci, umiju biti dio agresivne i šovinističke većine.

A trebalo bi uvijek suprotno: tko ima časti i obraza, dok god je u Karlovcu ovakva vlast, trebao bi se osjećati kao musliman, homoseksualac. Svaki je čovjek, u svakome društvu, po nekoj osnovi pripadnik manjine. To bi trebao biti dobar razlog da prezre svoje većinstvo i u onome što ga čini dijelom pretežitog svijeta.