Radio je s ponajvećim hrvatskim i ex-yu redateljima, glumio u više od 80 igranih filmova, a tijekom osmogodišnjeg mandata na čelu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, svi su pljeskali njegovoj sposobnosti kulturnog menadžmenta, pa je (danas opustjelu) blagajnu kazališta ostavio s dva i pol milijuna kuna u plusu.
Unatoč svemu tome, 62-godišnji hrvatski glumac Milan Štrljić ipak se iznenadi kada netko poželi pisati o njegovom životu. Kaže, nema tu ništa zanimljivo.
Upravo ta skromnost, koja često nije svojstvena našim glumačkim zvijezdama, jedan je od ključnih čimbenika Štrljićeva uspjeha. Za njega, kaže, ne postoji slava preko noći, niti radi zato da bi bio slavan, već je cijeli svoj život podredio glumi, bilo na filmu ili u kazalištu.
Proteklih dana glumac se odmara u Splitu. Iako je rodom iz Tordinaca kod Vinkovaca, Split je na neki način njegov drugi rodni grad, a uloga Hajdukovog igrača Tončija u legendarnoj seriji “Velo Misto” zauvijek ga je ugradila u srca Dalmatinaca. U Splitu se Štrljić odmara, ali i radi, jer je ovdje utemeljio studij glume na kojem i sam predaje.
Nakon završene klasične gimnazije Štrljić se, naime, uputio u Beograd. Iako su njegovi roditelji željeli da studira medicinu, njemu je u glavi bila samo gluma koja se u to vrijeme mogla studirati samo u Zagrebu ili Beogradu.
- Prijemni ispit bio je najprije u Beogradu, a tek onda u Zagrebu, pa sam prvo otišao u Srbiju. E, tamo sam potrošio sve pare pa nisam imao za otići na prijemni u Zagreb i dogodilo se da sam ostao - prisjeća se Štrljić. Odlazak u Beograd obilježio ga je više nego što je mogao očekivati. Ponijele su ga brojne prilike koje je dobivao, uloge koje su mu se nudile, pa je u Srbiji ostao čak dvadeset godina. Tada su nastale neke od njegovih najznačajnijih uloga. Glumio je u kultnom djelu Lordana Zafranovića “Okupacija u 26 slika” pa zbog tog rada krajem sedamdesetih dobio i nagradu za najboljeg mladog jugoslavenskog glumca. Uslijedile su uloge u najznačajnijim filmskim projektima bivše države, poput Igmanskog marša, Balkanskog špijuna, Boška Buhe, Balkan ekspresa...
- Radio sam i po tri, četiri filma godišnje. Bio je to tempo u kojem nije bilo mnogo vremena za odmor, no kada čovjek glumu doživljava kao igru i radost, onda ništa nije teško. Vidim da su takvi danas i moji studenti, neumorni, umjetnici koji stalno istražuju nove mogućnosti i rade dok ne padnu s nogu - govori nam Štrljić. Uloga u Zafranovićevom klasiku otvorila mu je, veli, oči.
- Lordan Zafranović je redateljski genij, čovjek nevjerojatne percepcije, izuzetno vizualan. Nije bilo lako raditi s njime, često je imao problema objasniti što želi, no majstor je filma i bila mi je velika čast glumiti u jednom njegovom filmu, iako kasnije, nakon “Okupacije”, na žalost nismo imali priliku surađivati - priča poznati glumac uz kavu koju, kada je u Splitu, uvijek pije na raskošnoj terasi Hotela Park, gotovo na samoj plaži Bačvice.
Kaže kako je film tih sedamdesetih i osamdesetih izgledao mnogo drugačije nego danas. Uvijek je vjerovao kako je teško odglumiti ono što nisi doživio, pa je pokušavao maksimalno proživjeti svaku svoju ulogu.
- Dogodilo se tako jednom prilikom da je scena zahtijevala da me Fabijan Šovagović šamara dok se ne umori, nakon čega ga ja ipak pobjeđujem. Problem je što su šamari bili stvarni, a Fabijan je čovjek koji se bavio obradom drveta i ima tešku ruku. Malo se i zanio. Udarao me, udarao, sve jače i jače dok ga nisam zgrabio za košulju i bacio iz kadra. Iako scena nije bila tako napisana, na kraju je taj dio ušao u film, a ja sam se, crn u licu od modrica, vratio tetki u Split koja je umalo pala u nesvijest kada me vidjela tako izudaranog - smije se Štrljić.
Split, 100814Glumac Milan Strljic, glavna uloga u serijalu Nove TV, Kud puklo da puklo, pozira u prostoru hotela Park u Splitu.Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Ipak, bilo je i stvari koje nije mogao odglumiti. Iako je rodom Slavonac, nije se mogao prisiliti na sudjelovanje u jednoj sceni kolinja.
- Trebao sam zaklati svinju i danima sam se na to pripremao. No, nisam to mogao učiniti. Pokušao sam, ali nije išlo. Kada je kolinje u pitanju, to je ipak drugačije, no nisam mogao ubiti životinju radi filmskog efekta. Na kraju je to morao učiniti netko drugi, zaista nisam bio u stanju. Bilo je to davno, no ostalo mi je u sjećanju kao jedna od najtežih stvari na setu - prisjeća se.
Život u Beogradu bio je vrlo plodonosan za njegovu karijeru, no 90-ih se ipak, s prvim naznakama Domovinskog rata, odlučio vratiti u Hrvatsku.
- Naravno da sam se odmah vratio, čim je rat počeo. Mislim da je to najmanje što čovjek može učiniti - kaže Štrljić koji u Beogradu iz braka s balerinom Slavicom ima sina Luku i kćer, poznatu srpsku glumicu Ivu Štrljić.
Nakon povratka u Hrvatsku film je na neko vrijeme zamijenio kazalištem, no brzo se vratio u velike projekte poput “Cirkus Kolumbija” (gdje je radio s Oscarom nagrađenim redateljem Danisom Tanovićem), “Tri muškarca Melite Žganjer”, “Blagajnica hoće ići na more”, “Naši i vaši”, te “Fine mrtve djevojke”, a posljednjih godina pojavljivao se i u domaćim “sapunicama” poput “Larinog izbora”, “Ruže vjetrova” i serije “Loza”. Za razliku od brojnih “veličina”, ne smatra kako je pojavljivanje u sapunicama degradacija glumačke profesije.
- Upravo suprotno, to su dramske serije koje će biti utoliko bolje što se bolji glumci pojavljuju u njima. A moram skromno reći da sebe ipak smatram dobrim glumcem - kaže.
Proteklih dana nervira ga brk koji je morao pustiti radi uloge u novom projektu TV Nove “Kud’ puklo da puklo”, u kojem glumi strogog ličkog pater familiasa.
- Zaista ne znam kako ljudi mogu nositi te brkove, užasno su iritantni - govori.
U Splitu trenutno uživa s drugom suprugom Dašom i šesnaestogodišnjim sinom Franom koji ga tjera da prati sva događanja u domaćem i stranom filmu.
- Da nema njega, vjerojatno uopće ne bih gledao filmove. Radije pročitam neku dobru knjigu.
No, da želi, mogao bi se stalno gledati jer gotovo nema dana a da se na nekoj od televizija ne reprizira neka od serija ili filmova u kojima se pojavljivao. Ipak, svoje filmove ne gleda.
- Nisam od onih bolesnika koji po više puta gledaju svoje filmove i skupljaju izreske iz novina. Pogledam film kada je gotov, shvatim da sam mogao bolje i idem dalje - govori glumac koji nikada nije zadovoljan odrađenim. Kaže kako bi volio imati priliku neke od svojih uloga ponovno oživjeti, jer je uvjeren da bi to danas učinio bolje. Upravo je to vječno nezadovoljstvo, objašnjava, ono što tjera umjetnika na rad. Rijetko je u medijima, ne voli intervjue i fotografiranje, a još manje skandale.
Split, 100814Glumac Milan Strljic, glavna uloga u serijalu Nove TV, Kud puklo da puklo, pozira u prostoru hotela Park u Splitu.Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Kao Slavonac, Dalmatinac, Zagrepčanin i Beograđanin, Štrljić se osjeća kozmopolitom. No, medije dijelom izbjegava i zato jer su ga u neko nesretnije vrijeme prozivali zbog boravka u Srbiji i pokušavali politizirati njegov rad.
- Mene politika nikada nije zanimala. Kao intendant splitskog HNK prošao sam petoricu splitskih gradonačelnika i sa svima imao odličnu suradnju. Zanimalo me samo kako tu kulturnu instituciju voditi što je bolje moguće. Prošle godine učlanio sam se u stranku Laburista, jedinu stranku u kojoj sam ikad bio, no na kraju sam i od toga odustao te se ispisao iz stranke; nije mi se svidjelo. Povezivali su me i s Ivom Sanaderom, a jedini moj “grijeh” je što sam išao u osnovnu školu s njim. Ali, eto, politika je očito u svemu - zaključuje.
Pomalo ga razočarava stanje u hrvatskoj kulturi.
- Žao mi je što se u Hrvatskoj, rekao bih, kadrovira uglavnom po ključu političke podobnosti, a ne sposobnosti. Caruju nepotizam, neznanje i klijentelizam, i zato nam je svima tako kako jest. Odnos prema javnom novcu u kulturi je “nedomaćinski”, njime se neracionalno upravlja, a ne daje se dovoljno prilika mladim, školovanim i sposobnim ljudima - kaže.
No, Štrljić je ipak optimističan, Kaže kako kvalitetni mladi redatelji glumcima daju razlog za optimizam i vjeru u budućnost hrvatskog filma. A jednog dana, za tko zna koliko godina, kada odluči da mu je dosta filmskih i pravih šamara, Štrljić bi volio konačno postati tipični Dalmatinac.
- Cijelog života sanjam kako ću jednog dana kupiti svoj brod, ništa veliko, samo barkicu kojom mogu izaći na more i loviti ribu. Zasad sam došao do toga da imam vez, a još moram samo brod nabaviti - kroz smijeh govori. No, ti su umirovljenički dani još su vrlo daleko od njega.
- Tko zna kad ću se umoriti, no dosad nisam. Raduje me što sam utemeljio studij glume u Splitu i što ovdje predajem studentima. Učinio sam to dijelom i zato jer osobno nisam imao priliku studirati u Splitu. Mnogo snimam, živim na relaciji Split - Zagreb i nemam mnogo vremena za odmor.
Dan mi je, jednostavno, prekratak, a pogotovo mnogo radim sa studentima. Iako ja, službeno, predajem njima, zapravo i mnogo učim od njih. Najviše mi je drago kada vidim da je netko od njih dobio ulogu ili osvojio neku nagradu.To me trenutno izuzetno ispunjava.