Književni genij kojeg je sanjao Borges i klanja mu se cijeli svijet

Najveći dio proze objavljene u Hrvatskoj čine prijevodi. Revno se prate ugledne nagrade, strane top-liste, objavljuju novi naslovi važnih pisaca, tako da nema prostora za veće prigovore uredničkim izborima. U šumi prijevoda najviše je, naravno, prijevoda loših i osrednjih romana, ali i broj prijevoda solidnih ili natprosječnih romana sasvim je pristojan. Demokratizacija tehnologije i inflacija pisanja nije promijenila činjenicu da je broj izvanserijskih knjiga i dalje ograničen i rijedak. Još rjeđe se dogodi da otkrijemo izvanserijsku knjigu pisca za kojeg dotad nismo čuli. Na ovdašnjem tržištu, u najboljem slučaju, možemo govoriti tek o jednom ili dva takva romana godišnje.

Najvažnije književno otkriće

Velika otkrića u proteklom desetljeću bila su “Zovem se Crvena” Orhana Pamuka, “Posjet kraljeva liječnika” Pera Olova Enquista, “Austerlitz” W. G. Sebalda, pa čak i “Priča o ljubavi i tmini”, preko koje smo shvatili koliko je raskošno umijeće Amosa Oza. U tu kategoriju vjerojatno bi se mogli uvrstiti i Alan Hollinghurst ili David Mitchell.

Iako se prelako razbacujemo terminima “veliki” i “važni” da bi se u takve kvalifikacije mogli bezrezervno pouzdati, teško je ne upotrijebiti te termine kad se piše o jednom od najvažnijih književnih otkrića proteklih desetak godina: čileanskom piscu Robertu Bolańu, čiji je “Čileanski nokturno” prije nekoliko godina objavljen i kod nas (AGM).

Sada je objavljen i njegov kapitalni roman “Divlji detektivi” u izdanju Naklade Vuković i Runjić te u prijevodu Simone Delić i Ariane Švigir; djelo dovoljno zahtjevno da bi mu se bez ikakvih problema mogla posvetiti kompletna znanstvena karijera, a opet toliko raspojasano, maštovito i različito da već i s malo čitateljskog iskustva shvatite kako čitate nešto što se automatski uvrštava u kanon.

Zapad ovog čileanskog pjesnika i prozaika, sa životnom pričom nalik sadržaju romantičnih filmova, već neko vrijeme slavi kao književnu senzaciju. Bolańo je rođen 1953. godine. Majka mu je bila učiteljica, otac vozač kamiona i boksač amater, a on sam disleksično dijete opsjednuto knjigama.

Spašen od zatvora

Obitelj se 1968. godine skrasila u Ciudad de Méxicu, gdje mladi Bolańo postaje trockist i čini prve korake u umjetničkim krugovima odlučan u namjeri da život posveti poeziji. Vraća se u Čile u želji da sudjeluje u ljevičarskoj revoluciji. Ishod te revolucije nam je dobro poznat, Pinochet je došao na vlast i zavladale su godine desničarske diktature. Bolańo je, kao i mnogi drugi, završio u zatvoru. Od smrti ili dugogodišnjeg zatvora spasio ga je školski prijatelj. Pisac se vraća u Meksiko, objavljuje dvije knjige poezije, a onda je uslijedilo razdoblje lutanja po Francuskoj i Španjolskoj. “Morao sam se maknuti iz umjetničkih krugova, upoznati druge ljude”, objašnjavat će.

U devedesetima se skrasio u Španjolskoj, gdje počinje pisati, ali i objavljivati prozu, na što ga je, tvrdio je, prisilila financijska nesigurnost i rođenje djeteta. I dalje se smatrao pjesnikom. Za roman “Divlji detektivi” 1999. dodijeljena mu je nagrada Rómulo Gallegos, ugledno hispanoameričko književno priznanje.

Tad ga je opisao kao ljubavno i oproštajno pismo svojoj generaciji, onima koji su “bili glupi i velikodušni, kakvi su obično mladi ljudi, oni koji daju sve i ne traže ništa zauzvrat, od kojih sad više nije ništa preostalo”. Španjolsko govorno područje počelo je o njemu govoriti kao o najutjecajnijem piscu generacije. Umro je četiri godine kasnije, u 50. godini, od zatajenja jetre. Proći će nekoliko godina dok ga i ostatak svijeta ne počne slaviti kao genijalca, a njegov život vagabunda ne poprimi mitske dimenzije.

Ideolozi pokreta

“Divlji detektivi”, Bolańovo najpoznatije djelo, usidreno dijelom u autobiografskom kontekstu piščeve mladosti, počinju dnevničkim zapisom 17-godišnjeg pjesnika Juana Garcije Madere: “Srdačno sam pozvan da se priključim redovima utrobnog realizma. Naravno, pristao sam. Nije bilo inicijacijskog obreda. I bolje.” Ideolozi pokreta, nalik onome kojem je i sam pisac u mladosti pripadao, karizmatični su pjesnici Arturo Belano i Ulises Lima. Garcia Madero ulazi u osebujno društvo, upoznaje glavne aktere, stječe prva seksualna i životna iskustva.

Dnevnički zapisi naprasno se prekidaju kad se Garcia Madero i prostitutka koja bježi od svodnika pridružuju potrazi Belana i Lime za meksičkom pjesnikinjom Cesáreom Tinajero, majkom svih utrobnih realista. U središnjem dijelu romana pratimo kako se život idućih 20 godina poigrao s Limom i Belanom kroz svjedočanstva onih koji su ih voljeli, mrzili ili slučajno upoznali tijekom njihovih boravaka u Meksiku, Europi, Izraelu, SAD-u i Africi. U trenutku kad čitatelj zaboravi ekstazu i uzbuđenje s prvih stranica, a tekst zakorači u gotovo nepodnošljivu količinu tuge i cinizma, ponovno smo u 1976. i doznajemo ishod potrage.

“Divlji detektivi” nisu samo elegija mladosti i skršenim idealima, na što je aludirao Bolańo. Oni su istodobno roman o snovima, ludilu, samoći, pisanju, ljubomori, tuzi, strasti, povijesti i predivan hommage svjetskoj, posebice latinoameričkoj književnosti. Roman velikog pripovjedača koji zna pričati priče, pa se tako svako, pa i najkraće svjedočanstvo u stanju pretvoriti u savršen mini portret, minijaturnu kapsulu temeljnih ljudskih emocija. Roman pjesnika koji zna baratati jezikom i napisati savršeno preciznu rečenicu i tako pružiti nadrealan prizvuk ljepote. Roman obrazovanog, eruditskog čitatelja koji zna kako se igra s referencama a da pritom nijednom ne prijeđe u samodopadnu demonstraciju nadmoćnog uma.

Migovi miljenicima

Bolańo je bio baštinik modernizma u onoj mjeri u kojoj je bio i baštinik postmodernizma, svjestan uloge književne tradicije. Migovi miljenicima diskretno su prisutni na gotovo svakoj stranici romana. Kritičari se danas natječu u pohvalama prerano preminulom piscu, uspoređuju ga s najvećima, a na dodjeli nagrade američkih kritičara njegov roman “2666” posthumno je proglašen najboljim djelom ovog stoljeća.

Najugledniji španjolski kritičar ustvrdio je da je Bolańo pisao upravo onakve romane kakve bi njegov veliki uzor Borges pisao da je nekim slučajem pisao romane. Druga kritičarka pozabavila se tom vezom i u tekstu spomenula i izvadak predavanja argentinskog maestra o budućnosti romana. Borges je tada rekao: “Ne vjerujem da će se ljudi ikad zamoriti od pričanja ili slušanja priča. A ako uz užitak pričanja priča dobijemo dodatan užitak dostojanstva stiha, onda će se nešto veliko dogoditi. Vjerujem da će nam se epika vratiti. Vjerujem da će pjesnik opet biti stvoritelj. Želim reći, ispričat će priču, a ujedno će je i opjevati.”

Premda ovo nije epika u užem smislu, roman pjesnika Bolańa jako je blizak onome što je sanjao Borges.