ZAGREB - Ne odjekne svaka smrt isto ni u najmanjem selu, a kamoli u velikom gradu. Ima smrti koje nikoga ne diraju i ne zanimaju. Većina smrti ostavlja prazninu u uskom krugu. Ima i onih smrti oko kojih se odasvud podigne graja, u kojoj gotovo svatko sudjeluje, međutim nakratko, jer te su smrti, ispostavi se, koliko bučne toliko isprazne. A ima smrti, te su najrjeđe, čiji učinak traje dugo, smrti koje su, da tako kažemo, neprolazne, čiji neopoziv tijek trajno nagriza svijet jedne generacije, ili jedne profesije unutar nje, ili naprosto neko susjedstvo...
Vlasnici tih smrti kakad jesu, a katkad nisu javne osobe. Ako jesu, onda često neće izbjeći da njihova smrt postane medijski događaj. Jer mediji obožavaju takve prave javne smrti. Doduše, oni će jednakim marom prožvakati i ispljunuti i kakvu poznatu a ispraznu smrt. Kako bilo, po prirodi stvari, smrt se kao medijski događaj brzo iscrpi i tek tišina u koju smrt potom upada određuje pravi početak, da tako kažemo, njezina života.
Klaun u jadnom igrokazu
Postoje, dakle, smrti koje su samo tehnički privid, jer njihovi akteri i dalje zauzimaju mjesta na pozornici. U umjetničkom i inom životu Zagreba zaživjela su u protekle otprilike dvije godine najmanje tri takva aktera: pjesnik, režiser i glumac. Prvi je Simo Mraović, drugi Tom Gotovac, a treći, zadnji koji im se priključio, Predrag Vušović.
Simo Mraović umro je u prosincu 2008., Tom Gotovac lani u lipnju, a Pređo prije tjedan i po. To su ljudi koji su činili urbano tkivo ovoga grada i koji ga i dalje čine, često i doslovno, postajući lucidni prividi. Pitajte bilo kojeg Simina prijatelja, poznanika ili poštovatelja - barem jednom ga je nakon sprovoda susreo u tramvaju, ili spazio kako, karakteristično povijenih ramena, zamiče za ugao utrinske tržnice, ili gotovo pozdravio njegovo usko, nosato lice na terasi u Preradovićevoj. Iskrsavaju po Donjem gradu i Tomovi dvojnici. Ugledao sam ga kako, zarastao u dugu sijedu bradu, ogrnut plavom kutom, vadi plastičnu flašu iz košare na Svačićevu trgu...
Ukratko, tim se ljudima dogodilo da su njihova djela, rečenice i geste ostale jasno urezane u svijest širokog kruga suvremenika i da ti njihovi sastojci i danas uvjerljivo kolaju među ljudima kao svojevrsne psihosocijalne supstance.
A to se događa zato što ta njihova djela, geste i rečenice ocrtavaju zbiljsku umjetničku i ljudsku vrijednost. Sva trojica bila su u nečemu ista: društveni, veseljaci i kozeri, bili su zapravo osamljenici i kalunovi kamikaze u jednom tužnom, malograđanskom igrokazu naše provincijske metropole, koja ne mari za umjetnost kao mjeru bilo čije egzistencije. Ni jedan pak od njih nije mario za materijalne stvari i građanski red i svaki se odao, uzevši ga kao neoboriv alibi, najprije poroku umjetnosti, a tek onda svim ostalima.
Predrag Vušović bio je, dakle, talentiran i usamljen čovjek. Bio je lutajući glumac opsjednut Držićem. Od studentskih dana zimi Zagrepčanin, a ljeti Dubrovčanin. Iako rođeni Kotoranin, postao je simbol Dubrovnika, što je samo po sebi čudo. Kotoranima se “Dubrovčići” rado rugaju još otprije Držića, prije svega jer su nikakvi i gušavi. U Držićevu “Arkulinu”, Kotoranin sam kaže, prepričavajući do danas u Gradu živu anegdotu o svom zemljaku koji je htio napakostiti Dubrovčanima tako da im proda pomižane (zapišane) kruške : “Oni vražji ajer, koliko nas rađa, toliko nas kilavijeh rađa”.
I premda, dakle, i sam nekako poguren, mršav i šiljat poput ptice, Pređo je ipak osvojio Dubrovnik. U tom “Arkulinu”, kratkoj petočinki s izgubljenim početkom, svojoj posljednjoj inscenaciji Držića na Dubrovačkim ljetnim igrama, u režiji Krešimira Dolenčića, zaigrao je naslovnu ulogu bogatog i škrtog, a pohotnog starca, koji ne da miraz u zamjenu za jedru mladu. A ja ga zamišljam u toj predstavi upravo kao Kotoranina, kako ispod glasa mrmlja: “Da vrag uzme oni djavolji ajer ki nas pridrtijeh rađa, da smo za rug Dubrovčićem i vituperijo vragu i njegovu ocu. Njeka me malankunija uhiti razbirajući ove stvari; po ću malo začet uz luet, da mi malankolija od srca otide...”
Esemes kritičaru
Na posljednji počinak Predrag Vušović ispraćen je s dubrovačkog groblja Boninovo, a počivat će, odakle je došao, na pravoslavnom groblju u obiteljskoj grobnici u Risnu, u Boki kotorskoj.
Pređo je Držićeve komične likove, a igrao je gotovo sve glavne u svim komedijama, oživljavao tako da se činilo da se “javlja” upravo iz piščeva vremena. Držićev zajedljiv, urbani sleng, natrunjen iluzijama, često naciljan protiv konkretnih suvremenika, oživljavao je lako i plastično, ciljajući i on svojom zajedljivošću, očito, također na konkretne suvremenike. Držićeva rečenica izlazila je iz njegove glumačke retorte kao usmena fraza, kao dosjetka, kao ad hoc skovana misaona bravura da se kupi vrijeme.
Godine 2003. Predrag Vušović zaigrao je starca Grižulu u istoimenom vilinskom Držićevu komadu, nekovrsnom parnjaku Shakespeareova “Sna ivanjske noći”. Predstava se, u režiji Paola Magellija, igrala u parku iznad dubrovačke stare bolnice. Glumci su se s alpinističkom opremom verali po starim, na vjetru uzljuljanim borovima, ili bi trčkarali dolje, među grmljem, i tu je iskrsnuo Pređo Vušović, međutim, bez snage i nerazgovijetan. Mučio se s tom ulogom, s vjetrom i preširoko zamišljenim mizanscenom, kao propao u sebe, bio je slab i ostavljen. Riječ po riječ taj sam prizor prenio u kritiku objavljenu u tjedniku Globus. Općepoznato je koliko su glumci osjetljivi na kritike. Ne toliko kazališnih kritičara koliko kolega i na ono što stiže “iz kuloara”. Međutim, Pređo je jako k srcu uzimao upravo kritičarsku riječ. Jako ga je uznemirila moja bezobrazna ironija. Nisam to znao, jer se nismo privatno družili. Poslao mi je esemes, napola šaljiv, napola prijeteći. Odgovorio sam mu da ne kenja, da je zbilja smiješno loše igrao.
(...)
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA