Utorak 19. srpnja ujedno je i 146. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Posljednjih se dana ondje ratna sreća ponešto okrenula na stranu branitelja – nastavljeni su ustrajni napadi preciznim višecijevnim raketnim sustavom M142 HIMARS po čvorištima ruske vojske i vojne logistike, a izgleda da nisu bili ni previše uspješni pojedini terenski napadi od kojih je agresorska strana barem formalno imala velika očekivanja. Nije tu mnogo pomogla ni službena ruska objava o prekidu tzv. operativne pauze, kao ni posjet ministra obrane Sergeja Šojgua borbenim zapovjedništvima u Donbasu koji je neposredno uslijedio u subotu 16. srpnja. Šojgu je tada naložio da se intenzivira lov na već spomenute HIMARS-lansere, ali uz redovito bombardiranje svih bitnijih gradova smještenih neposredno uz linije bojišta, tada se vidljivo intenziviralo tek izvođenje masovnih noćnih napada iz zraka na pojedine ukrajinske veće gradove dublje u pozadini. Dok pri takvim djelovanjima možda i bude pogođeno ponešto vojnih ili logističkih ciljeva, glavnina takvih napada ipak se svela na neprecizno uništavanje civilne infrastrukture.
Vidljivo je intenzivirana razina ruskog elektroničkog ratovanja na bojišnicama, vjerojatno u nastojanju da se ometa GPS segment navođenja HIMARS projektila, a pojačane su i mjere informacijskog ratovanja – širenjem glasina kako o događanjima oko bojišnice, tako i međunarodno. Među ruskim navodima o sve opsežnijim gubicima nanesenim ukrajinskim braniteljima – koje je, doduše, praktično pa nemoguće potvrditi iz ikojih drugih izvora – posebno treba spomenuti i rusku objavu novih tabličnih podataka o stanju „stranih plaćenika“ u Ukrajini. Prema ruskim navodima, tijekom oko mjesec dana od prošlih podataka, Hrvatska je tu skliznula s ukupno četvrtog mjesta europskih država na sada petu poziciju po navodnom broju boraca u Ukrajini. Prema idejama iz Moskve, prestigla nas je Bjelorusija, iz koje stvarno i dolazi dosta boraca u Ukrajinu, pa ondje imaju i vidljive zasebne postrojbe na fronti. No, na i nadalje 204 registrirana pojedinca, sada Rusija ondje broji 81 preminulog iz Hrvatske i 58 povratnika, što bi trebalo značiti dodatnih 7 mrtvih i 7 povratnika u proteklih mjesec dana – dok u Ukrajini navodno još ostaje 65 hrvatskih dobrovoljaca. Naravno, kako su te brojke bile kompletno fantastične, pretjerane i relativno sigurno netočne sredinom lipnja – tako one to ostaju i ovih dana, prema ruskim podacima od prošloga tjedna.
Nova pomoć Ukrajini
No, treba napomenuti kako se opet ponešto intenzivirala međunarodna politika po pitanju ovog ratnog sukoba. Kao prvo, jučer je Europska unija najavila dodatnu pomoć Ukrajini, odvajajući još oko 500 milijuna eura u svoj ukupno peti po redu paket vojne pomoći od početka intenzivne faze ovog rata, čime ukupna takva pomoć EU od 24. veljače ove godine stoji na oko 2,5 milijardi eura. Ovaj novac bi trebao poslužiti za nastavak zajedničkog kupovanja vojne opreme za potrebe obrane Ukrajine, a kako zajednički proračun EU ne dozvoljava takvo financiranje - sredstva bi trebala biti isplaćena iz izvanproračunskoga Fonda za međunarodne mirovne operacije, ukupno zacrtanog na oko 5 milijardi eura. Naravno, ova situacija (da se oko pola sedmogodišnjeg fonda odvoji u samo pet mjeseci) uvelike dovodi u pitanje dugoročno funkcioniranje ovakvog pružanja pomoći Ukrajini, ali kako još izgleda da ima volje za takvim zajedničkim djelovanjem, vjerojatno će tu biti moguće naći provedbene putove. Ujedno, usprkos nedavnim faktičnim labavljenjima režima sankcija za Rusku Federaciju – gdje Njemačko inzistiranje na povratu turbina za plinovod „Sjeverni tok 1“ iz Kanade u Rusiju izgleda ipak nije bilo dovoljna da osigura nastavak rada tog opskrbnog pravca – sada Unija ozbiljnije najavljuje sadržaj budućeg, sedmog po redu paketa sankcija Rusiji. Kako izgleda, one će obuhvaćati zabranu prometa ruskoga zlata i raznih proizvoda visoke tehnologije (posebno onih s dvojnom namjenom), a širit će se i lista sankcioniranih pravnih te fizičkih osoba. Iako se čulo kako je insistiranje Mađarske uspjelo od sankcija sačuvati Gazprombank, preko koje idu međunarodna plaćanja za ruski plin, na listi sankcioniranih trebala bi osvanuti Sberbank – koja je do početka ožujka poslovala i u Hrvatskoj. No, nažalost, nema tu ni riječi o zaustavljanju grčkog brodarskog sudjelovanja u pomorskome izvozu ruske nafte – gdje su posljednjih mjeseci, žureći se pred stupanje na snagu EU sankcija u prosincu, baš grčki tankeri prevezli polovicu ukupno morem izvezene ruske nafte. Pri tome su oni samo u svibnju i lipnju ove godine u ruske luke na Crnom i Baltičkom moru svratili u 151 navratu, što je praktički 70 posto češće nego u istom razdoblju lani, kada su bili 89 puta.
Dolazi i novo oružje
Za to vrijeme jača i pristizanje zapadnoga oružja u Ukrajinu. Osim francuskih oklopnjaka VAB 4*4 i dodatnih samohodnih haubica sustava Caesar, čini se da je onamo krenula isporuka i oko 230 poljskih tenkova PT-91, koji predstavljaju temeljitu poljsku nadogradnju tenkova T-72M1 provedenu sredinom 1990-tih godina. Izgleda da se time u Ukrajinu šalje kompletna poljska tranša takvih tenkova, dobivena modernizacijom dijela starijih vozila i onda dodatnom proizvodnjom ostatka – za što se očekuje da bi Poljska trebala od Sjedinjenih Američkih Država dobiti određenu količinu zamjenskih američkih tenkova Abrams. Svi ovi, a vjerojatno i brojni drugi programi dodatne vojne pomoći Ukrajini bit će na repertoaru sutra, budući da se 20. srpnja treba virtualno održati i 4. po redu sastanak tzv. „Ramstein skupine“ (Ukraine Defense Contact Group) - država koje u proširenom EU/NATO formatu organizirano rade na jačanju obrambenih sposobnosti te napadnute države.
Naravno, kad već spominjemo vanjsku politiku, ne treba zaboraviti ni samu Rusku Federaciju – državu koja se našla vidljivo zaobilažena i bojkotirana na sastanku G20 država, koji se održao na Baliju u Indoneziji prije desetak dana. Da bi pokazao da takvo bojkotiranje ipak nije apsolutno, Vladimir Putin se danas otputio u Tehran, ne bi li ondje uživo imao trilateralni susret s iranskim domaćinima, te turskim predsjednikom Erdoganom, koji je također potegnuo do Irana. Iako je najavljena tema skupa bila Sirija, teško je tu bilo ne zamijetiti zanimljiv sklop prisutnih i njihovih stavova, kako na zadanu temu tako i inače. Naime, dok Iran i Turska dijele zazor prema Kurdima, a Rusija i Iran aktivno surađuju u Siriji – baš ondje je Turska na temeljito različitoj strani s malo prostora za kompromise. Jednako tako, iako održava određene odnose s Ruskom Federacijom, Turska je u NATO savezu, i vojno surađuje s Ukrajinom, dok ujedno ide na ruku službenoj Moskvi svojim otežavanjem pristupa Švedske i Finske u NATO – te u isto vrijeme nastoji biti neutralnim posrednikom za uspostavu režima pomorskog izvoza ruskog i ukrajinskog žita Crnim morem. O tome se u Turskoj zadnje vrijeme intenzivno razgovaralo uz sudjelovanje i organizacije Ujedinjenih naroda, a moguće je da je na tu temu postignut i neki dogovor, čija bi skora objava mogla ozbiljno olakšati svjetsku krizu po pitanju opskrbe hranom niza siromašnih država.
Male promjene na bojištu
Što se tiče stanja na bojišnicama Ukrajine, ono se zadnjih dana mijenja više u detaljima. Dok na sjeveru Ukrajine i dalje nema mira uz granice s Ruskom Federacijom, širom aktivne bojišnice na istoku, jugoistoku i jugu Ukrajine nastavlja se i niz od manje ili više po dva veća ukrajinska napada na ruske nakupine vojnih postrojbi ili skladišta streljiva ili goriva dnevno. Izgleda da su oko 28 km sjeverno od ukrajinskog grada Harkiva ruske snage nakon višetjednih napora uspjele osvojiti selo Dementiivka, što im nije bitno popravilo borbeno stanje – kao ni neuspješna nastojanja za jačanjem pozicija na oko 100 km jugoistočno od Harkiva, u predjelima južno od Balaklije, te zapadno od Izjuma. Izgleda da je i prostor južno od Izjuma posljednjih dana bio poprištem manjih ukrajinskih protunapada, koji su uspjeli ruske agresore ponešto odmaknuti od strateški važne pruge koja preko Barvinkova snabdijeva uporište Slovjansk – tako da su pod kontrolom branitelja opet osvanula sela Kurulka i Dibrovne, a agresori su odmaknuti oko 12 km sjeverno od spomenute pruge. Baš na tom prostoru je ruski fokus bio kompletno usmjeren na jugoistok, uz cestu od Izjuma prema Slovjansku, a usprkos naporima ni ondje nije bilo pomaka preko ukrajinske obrambene linije Bogorodične-Dolina-Krasnopiljja-Mazarivka-Ivanivka.
Jednako tako nije bilo pomaka ni na fronti koja od mjesta Bogorodične prati rijeku Siverski Donjec u duljini od oko 46 km zračne linije, gdje ruske snage usprkos aktivnom bombardiranju potencijalnih prijelaznih točaka nisu uspjele ostvariti prijelaz rijeke. Niti na istoku, oko mjesta Siversk izgleda nije bilo bitnijih pomaka. Iako su ruski izvori danima najavljivali pad Siverska, pa su onda naglo krenuli pričati kako taj grad ipak neće napadati, nego ga opkoliti prodorima sa sjevera i juga – izgleda da su se sve te priče pokazale lažnima. Naime, kako sada izgleda, linija fronte ondje je i dalje sjeverno oslonjena na rijeku Siverski Donjec, pa onda ide južno, ali ne od Siverska i njemu neposredno sjeverne Serebrijanke, nego više istočno – od Grigorivke, a možda i od još istočnijeg mjesta Bilogorivka, za koje su ruski izvor također već duže pričali o zauzimanju. Na potezu južno, tu je obrambena crta i dalje oslonjena na selo Verhnokamjanske, pa dalje južno ne samo na Ivano-Darivku, nego možda i na Spirne (još jedno mjesto koje su ruski izvori davno proglašavali temeljito okupiranim). Usprkos borbama uz cestu T1302 koju dalje prati bojišnica prema Soledaru i Bahmutu, izgleda da ni ondje nije bilo nikakvih dobrih vijesti za agresore, a ukrajinski branitelji čak uspijevaju nadalje držati i izboj fronte oko 20 km jugoistočno od Bahmuta, kod mjesta Novoluganske i tamošnje termo-elektrane Vuglegirske.
Stabilizacija situacije
Sve to uvelike odgovara jučerašnjoj izjavi generala Valerija Zalužnog, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Ukrajine, koji je u razgovoru sa svojim američkim kolegom Markom Milleyem konstatirao: „Uspjeli smo stabilizirati situaciju. Ona je kompleksna, napeta, ali kompletno pod kontrolom“. No, ovo bi stanje itekako moglo imati veze i sa spomenom izvlačenja pojedinih ruskih snaga s prostora nedavnih ogorčenih borbi oko Slovjanska, Siverska i Bahmuta na jug – u prostor oblasti Zaporižje te Herson. Naime, dok se za Zaporižje već neko vrijeme priča o potencijalu za veći ukrajinski protunapad, izgleda da su na krajnjem jugozapadu bojišta stvari i stvarno postale neugodne za vojsku Ruske Federacije i njihove domaće suradnike. Naime, nakon dužeg polaganog sukobljavanja na krajnjem jugozapadnom dijelu Hersonske oblasti, u dijelu gdje okupirani prostor prelazi na zapadnu obalu rijeke Dnjepar – izgleda da su se ondje manji ukrajinski dobici postupno počeli slagati u širu sliku napredovanja. Osim ustrajnih borbi koje su tu zonu obilježavale na sjeveru, prema ukrajinskom gradu Krivi Rihu, u središnjem dijelu (gdje su branitelji prešli rijeku Ingulec te ugrožavaju rusko uporište Snigurivka) i na jugu oko Hersona – postupno osvajanje niza manjih sela ukrajinsku je stranu dovelo blizu grada Hersona i u dobru ofenzivnu poziciju. Već danima se ondje salvama raketa iz sustava HIMARS spektakularno uništavalo ruska skladišta i zapovjedne centre, a uz gradove Herson i Nova Kahovka, na meti su se sada našli i malobrojni prijelazi koji ruske obrambene linije preko rijeke Dnjepar povezuju na istok, s glavninom osvojenih područja i pozadinom.
Dolazak ruskih pojačanja, te intenzivni radovi na jačanju ruskih utvrđenih linija obrane samo ukazuju da bi u nadolazećem vremenu ovo moglo postati glavno bojište tekućega rata – ne samo radi oslobađanja okupiranih prostora Ukrajine, već i radi prekidanja tzv. Sjevernokrimskoga kanala, kojim se vodom iz Dnjepra opskrbljuje Krim. Taj sustav infrastrukture nedvojbeno je na meti Ukrajine, jednako kao što je njegovo nanovo otvaranje bio valjda prvi veliki ruski ratni uspjeh u početnim danima intenzivnog ratovanja u Ukrajini, krajem veljače ove godine.
(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....